Avdo je živ
Nebrojno mnogo puta gledao sam u ajet Kur’ana iz kojeg nam Vječno živi Gospodar i Davatelj života i smrti naređuje da ne kazujemo da su šehidi umrli. U tom istom ajetu nam Vječno živi/El-Hajju kazuje da su oni, šehidi, živi, a da to mi ne primjećujemo.
I kolikogod puta sam svoj pogled nadnosio nad ovaj ajet, haman pa jednako toliki broj puta sam ostajao zbunjen. Nisam mogao i ne mogu razumjeti. Zato sam pustio riječi Gospodara da se usidre u moje srce i njime ih, srcem, prigrlio.
‘Nako je kako Uzvišeni Allah kaže!
Ovih se dana, kroz bogati program “Šehidske dove”, obilježava dvadeset i deveta godišnjica pada “Zaštićene zone” UN-a Žepa i stradanja njenih stanovnika. Brojnim sadržajima “Šehidske dove” naš će se narod sjetiti svih onih koji su, u vrijeme oružane agresije na našu Domovinu, ubijeni u Žepi, ali i herojske borbe hrabrih Žepljaka za živote, čast, vjeru i Domovinu.
Nema tih riječi kojima bi se herojstvo žepskog borca moglo, na dovoljno dobar način, opisati, ali jedan događaj, bolje rečeno jedna odluka čelnih ljudi Žepe, šehida Avde Palića i Mehmed -ef. Hajrića, zasigurno će nam razbistriti pogled i pomoći nam da bolje razumijemo i borbu žepskih gazija, a, možda, i smisao značenja ili barem dijela značenja ajeta o čijoj je srži bilo govora na početku ovog teksta.
Naime, poslije pada Srebrenice, užasne vijesti o zločinima nad našim narodom, Žepom su se raširile epskom brzinom. Najpreciznije podatke o tome, sasvim je logično, imali su komandant odbrane Žepe Avdo Palić i predsjednik ratnog predsjedništva ratne općine Žepa Mehmed -ef. Hajrić.
Njih su dvojica morali naći načina da se smiri uspaničeni narod. Trebalo je ubijediti ljude da će sve biti uredu u mjestu i u okolnostima u kojem i u kojima, svima je to bilo sasvim jasno, više ništa nije bilo uredu.
U nadrealnim okolnostima Žepljaci, sa krvolokom Ratkom Mladićem, uspijevaju ispregovarati izlazak civila iz Žepe.
Ako neko ne razumije šta je hrabrost i dostojanstvo, neka pogleda snimke pregovora dr. Benjamina Kulovca i Hamdije Torlaka sa zločincem Ratkom Mladićem o načinu evakuacije civila iz Žepe. Sve će mu se samo kazati.
Osvanuo je 25. Juli 1995. godine. Ono što su heroji našeg naroda, dr. Benjamin i Hamdija, ispregovarali trebalo je da se realizuje.
Mahšer naroda, gužva, panika, zabrinutost…
U jednom se momentu nekoliko hiljada ljudi, žena i djece našlo u Centru, kod vode. I svaki je od njih imao svoje brige, svoja pitanja, svoj strah… Uskoro se kreće u autobuse i kamione. U njima će ih prevesti do Kladnja. Neko bi u prvi konvoj, a nekoga je strah biti u prvom. Svakom se nikako ne može ugoditi.
Kad je atmosfera bila počela prijetiti da će prerasti u opći haos, Avdo se tada penje na betonsku pozidu na kojoj su ga mogli vidjeti svi i sa koje su ga mogli čuti svi i izgovara rečenicu po kojoj će ga pamtiti sve generacije Bošnjaka dok bude bilo dunjaluka:
-“Narode, ne bojte se! Svi ćete biti spašeni! Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe! Ni jedno dijete neće ostati siroče prije moga!”
Narod se smirio. Evakuacija je počela. Autobus po autobus, kamion po kamion. I tako tri dana.
Kad je, 27. Jula, ispratio zadnji konvoj sa civilima Žepe prema Kladnju, Komandanta je čekala nova i, znao je on to, zadnja ovodunjalučka misija.
Pregovori o načinu izlaska vojnosposobnih ljudi iz Žepe.
Avdo je tog prijepodneva otišao u Bazu Ukrainskog bataljona UN-a u Žepi, pod čijim su se nadzorom odvijali pregovori. Šta se i kako tamo dešavalo, samo Dragi Bog zna!
Ono što se zasigurno zna je da su pripadnici Ukrainskog bataljona UN-a u svojoj bazi predali Komandanta odbrane Žepe u ruke zločinaca sa brda i da je Avdo, poslije, ubijen.
I da su njegova djeca bila prva koja su ostala bez babe.
Ne bi ova priča bila potpuna bez slijedećeg njenog dijela:
Sa pregovora su zločinci, pod prijetnjom da će ubiti Avdu ako se ovaj ne vrati, poslali Mehmed -ef. Hajrića na Planinu, da pozove vojnike da se predaju, a prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH će im, tobože, biti osiguran. Iako je svima bilo jasno da predaja nije opcija.
Hurem Šahić, taj hodajući stećak, živi heroj, pričao mi je da je taj dan pokušao nagovoriti Efendiju da se ne vraća u Žepu.
-Ubit će vas obojicu, ako se vratiš!
-Ja se vratit moram! Prije bih prihvatio da budem ubijen, nego da živim sa mišlju da su Avdu ubili jer se ja nisam vratio. Ja sa tim ne bih mogao živjeti.
Efendija se vratio. Hurem je bio u pravu.
“Samo smo ga mogli spriječiti da se ne vrati da smo ga svezali u lance”, i danas tvrdi naš Hurem.
Avdo i Mehmed su živi
Dugo godina unazad, svake se godine u sklopu obilježava Šehidske dove organizuje izlet u Žepu za mlade Žepljake koji se u vrijeme ovih događaja nisu bili ni rodili.
Kad ih vidim pitam se, koliko njih, te djece, živi zahvaljući činjenici da je Uzvišeni Gospodar odredio da Komandant koji je bio na čelu brigade čiji su pripadnici bili njihovi očevi i djedovi postigne šehadet.
Komandant koji je donio svjesnu odluku da bude posljednji koji će izaći iz Žepe.
Komandant iz čijih je prsa izraslo hiljade ljiljana koji svojim mirisom mirišu vascijelu planetu Zemlju.