OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Hakijin vodovod ●
Godina je 1935. Štitkov Do, Glavica i Zatonotište nemaju vode ni da razmute bokal šerbeta. Jedni džamiji na Malu vodu, drugi u Čavčiće na Ljeskovik, a treći u Ravnu Njivu na stublinu, ali čim malo ucvakari, presuši. Belaj i za insana i hajvana.
Hakija Štitkovac, vizionar, odluči da dovede vodu u Štitkov Do. Nurko Kulovac mu obeća dio svoje vode na Kudmeru – sa Kudmera do sela je 4-5 kilometara – stjenovita planinčina sa kozjom stazom.
Hakiju i njegovog Agonju nisu pokolebale minder-besjede ljenoguzih Žepljaka što ne znaju koji je lijevi, a koji desni opanak. Napokon, revolucija je počela …
Narezaše na tehđaju letve od crnoga bora (bor može u vodi i zemlji izdržati stotinjak godina). Onda od jedne polutke bradvom i prosjekom “iskopa” česmu, a njenom paricom je poklopi i utegne. Cijevi od dva-tri metra, lakše obrađivati, a spojnice od prosvrdlanog borovog ćutuka. Nije bilo srkleta – premudar
je Hakija – desetak metara iskopa kanalića, položi svoje cijevi i zagrne ih. Tako danima, mjesecima. Narod se počeo ibretiti, a Hakija je uživao u svom vremenu – spusti se i do džamije, popriča sa pčelama, odluta u krivolov, komšiji nasije njivu ječmom – ni gusto, ni rijetko.
Pri kraju dvadeset i trećeg mjeseca kudmerska voda klizeći kroz borove cijevi poče napajati krajolik, a kazivanja o vodovodu odlepršaše na sve četiri strane svijeta.
Prođoše godine i godine, a o Hakijinim vragolijama svjedoči ova suhoparna zabilješka i poneka borova cijev što polahko umire davno zakopana na vodotoku od Kudmera do Štitkova Dola.