OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
◇ Kišobrani ◇
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka kišobrani u žepskom krajoliku su se mogli na prste prebrojiti. Preskupo – nije narodu do luksuza.
Znalo se jednim kišobranom služiti pola sela, ali gazdina uputstva o upotrebi i čuvanju su se morala naučiti napamet. Ne d’o Bog da pukne šipka – ko zna kada će naići majstor za kišobrane (“karavlah ili cincar “).
Uglavnom crni sa velikom kukom od dva-tri kvadrata, cijela porodica zavuče glave, a na leđa kaplje li kaplje.
I đaci su imali kabanicu od najlon-vreće iz koje je potrošena so krušac. Knjige ne pokisnu, ali se nalije u rukave dok se drži najlon da ga vjetar ne odnese.
Kasnije su bili jeftiniji i kupovalo se više pa čak i oni na rasklapanje. Stigoše iz Njemačke simpatični kišobrančići u futroli, te momci komotno zadiju za pojas – ako ne bude kiše, bar će narod vidjeti da ima njemački kišobran. Jah, svako vrijeme ima svoje breme!
Seid Zimic