Redakcija portala Radiosarajevo.ba donosi Dnevnik Radija Sarajevo, kojeg ispisuju osobe iz političkog, kulturnog, privrednog, sportskog i uopće javnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Ovosedmični Dnevnik piše Amel Kapo, sjajni plivački trener koji ima velikih zasluga u srebrenoj medalji koju je Ismail Barlov osvojio na Paraolimpijskim igrama 2024. u Parizu.
Prije dva dana napravili smo najbolji rezultat u indivividualnom sportu u historiji naše zemlje. Plivač iz Bosne i Hercegovine Ismail Barlov na prvom nastupu na Paraolimpijskim igrama sa samo 13 godina osvojio je srebrenu medalju u disciplini 50m prsno u klasi SB2. Tako je postao jedan od najmlađih osvajača medalje na Paraolimpijskim igrama i historiji te je drugi najmlađi učesnik igara.
Jučer (6. septembra, op.a.) je napunio 14 godina te je svoj rođendan proslavio sa svojim najboljim drugom Ismailom Zulfićem koji je došao iz Sarajeva da ga bodri te da mu da podršku na njegovom nastupu. Obzirom da smo završili takmičenje te da nismo imali obaveza prema bazenu ustali ssmo u 8 sati te smo otišli zajedno na doručak. U 9h krenuli smo do bazena da pratimo polufinalnu trku našeg prijatelja iz Splita Dine Sinovčića.
Inače to je dvostruki svjetski prvak, srebreni sa evropskog prvenstva te osvajač bronzane medalje sa Paraolimpijskih igara u Tokyu prije tri godine. Dino je sa svojim trenerom Slobodanom Glavčićem bio domačin Ismailima na prvim pripremama za Pariz. Fantastičnih 10 dana priprema smo prošli zajedno. Mi smo nastvili za Kranj u Sloveniji dok je Dino otišao na završne pripreme u Belek, Turska.
Ova utrka je jako važna za Dinu s obzirom na to da je donio odluku. Ako osvoji medalju nastavlja sa profesionalnim plivanjem. Ako kojim slučajem ne osvoji oprašta se od plivanja. Dino je plivao u 9:45h u prvoj kvalifikacionoj grupi. Završio je drugi odmah iza Argentinca koji je jedan od njegovih rivala. Mislim da je Dino svjesno i taktički usporio zadnjih 15m te prepustio prednost Argentincu. Nakon trke otišli smo do grada malo da prošetamo, jer je bilo lijepo vrijeme.
Dan ranije Ismail je izašao na portalu L’Équipe, najpoznatije sportske novine u Francuskoj, sa naslovom ‘Čudo iz Bosne i Hercegovine’. Domaći ljudi, Francuzi su nas zaustavljali da se slikaju sa Ismailom što je baš genijalno bilo. U 17h smo se zaputuli prema bazenu da gledamo finalnu trku koja je bila na rasporedu u 17:45h.
Dino je plivao u finalu. Pored Argentinaca bila su i tri Kineza koji su bili konkurentni za medalju. Prije trke poželjeli smo Dini sreću baš kao što je i ona nama prije nastupa. Dino pliva i na kraju zauzima treće mjesto. Presretni smo, a i on je. Čestitali smo mu od srca i baš smo sretni što je Dino naš prijatelj i što je plivao sa nama u Sarajevu u junu na Sarajevo Openu. U putu prema selu dobijemo informaciju da je plivač iz Turske Umut osvoji zlatnu medalju u disciplini 200m slobodno. Posebno nam je drago jer je to njegova druga zlatna medalja, a i one je plivao u junu u Sarajevu. Ponosni! Pet plivača koji su u Parizu plivali, plivali su kod nas u Sarajevu. Od tih pet ocojene su četiri medalje. Otišli smo na spavanje u 22:30h.
Nedjelja, 8. septembar: Pripreme za polazak kući – napokon
Jutros smo malo duže spavali. Tačnije Ismail, a ja sam kao po običaju budan već od 7h ali nešto mi se nije dalo ustajati. Dobio sam poziv od Slobe i Dininog fizioterapeuta da idemo na kafu. Onu slavljeničku. Malo smo prošetali, kupili neke poklone za prijatelje u zvaničnom šopu te sjeli ispred zgrade i kako Spličani kažu ‘čakulali’. Kakve su taktike pripremali, šta se dešavalo iza kamere što bi se reklo. Prepričavali sitaucije, viđenja i shvatili da je sport jako okrutan. Momak iz Argentine se oprostio od plivanja. Rekao je da ga je Dino osvajanjem bronzane medalje poslao u penziju.
Dogovor je bio u 11:20h da se nađemo svi iz delegacije ispred zgrade da idemo na rani check-in. Da odnesemo kofere jer ujutro u 7h imamo let za Beč. U 2:30h moramo ustati. Ostavili smo kofere te smo otišli do Ottobocka da naprave neku inprovizaciju na Ismailovom biciklu, jer Ismail nosi zastavu na zatvaranju. Također imali smo sastanak sa ekipom it Toyote jer žele da nađu način kako da olakšaju Ismailu kretanje. Super momci. Nadam se da će biti nešto od toga jer su cijeli razgovor snimali i rekli da će se potruditi.
U 15:45h smo se našli ispred zgrade i lagano krenuli prema autobusima koji voze da stadiona Stade de France gdje se održava zatvaranje igara. Dijele nam kabanice što bi moglo značiti da će biti kiše. Samo što smo ušli u autobus, desio se prolom oblaka. Sreća stadion je blizu sela. Kad smo stigli kiša je umanjila sa padanjem ali još malo sipi. Stajali smo u hodnicima stadiona i nakon nekih 30 min. Pustili su nas u sami stadion. Veličanstveno.
Polako se puni stadion koji ima kapacitet 80.000 ljudi. Genijalno. Naše stolice su u prvom redu. Volonteri su uzeli Ismaila i odveli ga na poziciju. Počinje kiša. Prolom oblaka, sreća imamo kabanice. Počinje šou. Stadion prepun. Svi plješću, pjevaju navijaju, vatromet, muzika, ma genijalno. Svi smo mokri, patike mokre ali svi su ustali plešu. Ovo se sa razlogom dešava svake 4 godine i ne kažu bez razloga poslije ovog takmičenja nema jačeg. Olimpijada ili Paraolimpijada je kruna karijere svakog sportiste ili sportskog radnika.
Dolazimo u selo oko ponoći. Pravo svi u restoran da večeramo jer smo gladni. Restoran pun. Žurimo da bi stigli bar malo da se osušimo i odmorimo jer ustajemo za sat ili dva.
Ponedjeljak, 9. septembar: Svečani doček u Sarajevu
Ustali smo u 2:30h. Ne naspavani ali sretni što idemo kući. Najavili su nam doček ispred Katedrale. Na aerodormu smo bili već u 4h. Polazak za Beč planiran je u 7:10h. Sletjeli smo u Beč ali doktor Muftić, Ismailov otac, Ismail i ja smo otišli sa posebnim transportom, obzirom na to da je mnogo stepenica na samom aerodromu, ali i lakše nam je.
Na pasoškoj kontroli ljudi su već počeli prepoznavati i pitati za sliku sa Ismailom. Nevjerovatno koliko ljudi je vidjelo i čulo za Ismaila i naš rezultat. Došli smo na izlaz G gdje bi trebao biti naš let za Sarajevo. Čak smo uspjeli i doručkovati dok je ostatak delegacije došao do nas. Let za Sarajevo je planiran u 13h. Ukrcali smo se. Dobijam informaciju da je u Sarajevi kiša te da se doček pomjera za Vijećnicu. Od silnog umora zaspao sam prije nego li smo poletjeli.
Budim se i pitam dokle smo? Kažu na pola sata od Sarajeva. U svemu tome javlja se kapetan aviona te prvo na njemačkom zatim i na engleskom jeziku kaže da nas očekuje kiša u Sarajevu da je 18 stepeni te da u avionu imamo posebne goste osvajače medalje na Paraolimpijskim igrama u Parizu te da je jedan poseban gost koji se zove Ismail Barlov te da je sa samo 13 godina osvojio srebrenu medalju u discipli 50m prsno. Prolomio se aplauz avionom.
Nekako sam baš ponosan ovakve scene sam vidio samo na filmovima. Slijećemo na naš aerodorom kad vidim još jednu filmsku scenu. Vatrogasci sa dvije strane puštaju mlaz vode i avion prolazi ispod kao znak dobordošlice. Pomislim čovječe kako je ovo veliko i lijepo. Na samom izalsku iz aviona dočekao nas je direktor aerodroma sa cijelom upravom u špaliru gdje smo dobili cvijeće i veliki aplauz.
U pozadini se čuje pjesma Hajmo Bosno hajmo Hercegovino. Ma genijalan osjećaj. Preuzeli smo kofere i spremni za izlazak. U prvom redu smo Ismail i ja te kapiten reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci. Izlazimo kad tamo mnogoooooo naših prijatelja, komšija, trenera, novinara, roditelja, djece iz kluba, djece iz Ismailove škole ma genijalno, dobrih 20 minuta su nam čestitali, slikali se, davali izjave za medije sve u svemu super osjećaj.
Ušli smo u autobus i pod rotacijama krenuli prema Vijećnici. U autobusu kamera. Snima, uzimaju se izjave, sumiraju utisci. Dolazimo pred Vijećnicu. Dočekuju nas plivači iz našeg kluba i prijatelji. Ulazimo unutra kad sala prepuna i stoji podijum. Jasmin Ligata je vodio ceremoniju. Prozivao je redom reprezentativce u sjedećoj odbojci, trenere i došao je red na kraju i na mene i Ismaila. Doček je išao live na državnoj televiziji.
Prolazi mi kroz glavu – čovječe, ovo sve zajedno kao de se dešava negdje drugo i nekome drugo, a ne nama. Baš je prelijepo bilo. Dali smo izjave posebno je bilo emotivno kada je Ismail davao izjavu. Vidim da diše duboko da su ga savladale emocije. Ipak to je jedan dječak od samo 14 godine. Počeo je da plače. Prišao sam mu i obrisao suze, jer ipak on nema dovoljno duge ruke da sam sebi obriše.
Nakon završetka i ponovnog slikanja i davanje izjava krenuli smo prema predsjedništvo Bosne i Hercegovine, jer smo imali poziv od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH gospodina Denisa Bečirevića. Prelijep osjećaj. Prvi put u predsjedništvu sve je nekako veliko, glamurozno. Nakon obraćanja predsjednika i kratke diskusije sa učesnicima uslijedilo je slikanje te je predsjednik ustao i rekao da Ismail sjedne na njegovu fotelju, jer je to zaslužio. Velika stvar, stvarno velika.
Pozvao sam oca da dođe po nas da vozimo Ismaila kući te da napokon i ja idem svojoj. Došli smo u Ismailovu ulicu u Sokolović koloniju kad mahala na nogama, ulica blokirana i čekaju svog šampiona. Na Ismailovoj kapiji stoji papir na kojem piše Ulica Šampiona Ismaila Barlova. To samo mahala i mahalci mogu učiniti. Babo me odvezao kod mame na večeru. Jer jedino majka zna napraviti tako dobar i ukusan ručak. I napokon sam došao kući. Una i Mak se ne skidaju sa mene. Jedva sam uspio otići da se kupa, nisam dočekao ni 22h već sam bio ‘ugašen’.
Utorak, 10. septembar: Klasične obaveze i šampionska torta
Sat zvoni u 7h. Vrijeme za spremanje, za vrtić i školu. Mak je krenuo u prvi razred. Prebrzo je odrastao. Njegov prvi dan škole sam propustio. Bio sam u Parizu. Nadam se da mi neće zamjeriti i da će nekada u budućnosti biti ponosan na svog tatu i da će shvatiti zašto sam propusio mnogo stavri koje su njemu bile prve. Porodica pati najviše. Una se budi i pita gdje je tata? Pa sinoć je bio tu i počinje da plače. Ja joj se javim tu je tata. Prestaje plač i ide tamo gdje je sinoć i zaspala. U zagrljaj.
Otišli smo u vrtić i već u 8:15h sam bio u kancelariji. Obaveze oko pripreme i realizacije projekat moram radiiti. Radeći tako prekida me poziv prijatelja mogu slobodno reći mog brata Muhameda koji me zove na kafu. Našao sam se sa njim. Vrijeme leti. Već u 14h imam redovni sastanak sa trenerima. Svakog utorka u 14h na bazenu. Već u 15:15h imam uživo javljanje za TV SA. Već u 16h imamo sastanak sa direktorima Hifa Oil koji su željeli dati sponzorski ugovor našim Ismailima.
Super pozitivna sa mnogo emocije te konstruktivna priča direktotima. Hvala im od srca što su prepoznali naše šampione kao najbolje ambasadore naše zemlje. U 17:30h smo bili već na bazenu gdje je Zulfić imao trening dok je Barlov dobio slobodno. Donijeli smo šampionsku tortu te istu podijelili sa našim plivačima. U 18h sam bio sa najdražim bićima Unom i Makom. Sve do spavanja nisu se odvajali od mene. Čak i dok smo pratili utakmicu naše reprezentacije u fudbalu.
Srijeda, 11. septembar: Medijski nastupi
Kao i svaki drugi dan ustajanje u 7h vrtić pa bazen. Naravno ide papriologija, plačanje računa i priprema za međunarodni plivački inkluzivni miting (re)START 2024 koji organizuje naš plivački klub SPID i plivački klub Sport time iz Sarajeva. Već su se prijavile ekipe Hrvatske, Turske, Crne Gore i naravno ugovaram smještaj, dolazak ekipa, prevoz i sve ostale aktivnosti koje idu uz to. Shodno realizaciji sponzorskog ugovora sa BH Telecomom odnio sam dokaze do centrale kompanije te se vratio na bazen i nastavio sa organizacijom takmičenja. Dogovorio gostovanje na N1 sutra ujutro, tražio dozvolu za ulazak delegacije BH Telecoma na bazen sutra na trening od 17h jer žele da iznanade našeg Ismaila. Otišao sam po Unu u vrtić oko 15h. Otišli smo u park kod Druge gimnazije jer nam je blizu da ide po Maka u školu. Igrali se, smijali se, ljuljali se, pili sok od jagode i otišli po Maka.
Završava sa školom oko 16:30h. Odlučili su da žele u veliki Bingo i tamo će se nači sa svojim rodicama da se igraju. Nakon igre otišli smo do Mercatora da kupimo hranu za kuću. Došli kuć, kupanje, spremanje i pospremanje sobe te spavanje.
Četvrtak, 12. septembar: Posjeta delegacije BH Telecoma na bazenu
Standardno buđenje u 7h vrtić te bazen. U 8.30h dolazi Ismail te idemo na N1 kod naše drage Alme Voloder. Obećali smo joj prije odlaska na igre da ćemo joj dati povoda da nas pozove ponovo u emisiju. Obećanje smo ispunili i mi i ona. Kao i kako sam navikao. Alma je malo drugačija novinarka i postavlja drugačija pitanja te se baš vidi da razumije materiju. Predivno. Vraćam se na bazen, a Ismail u školu. Priča kako je imao genijalan doček u školi te da su mu napisali pjesmu i otpjevali o njemu i za njega. Predivno.
Pripremamo našu malu raju da idemo u Visoko u nedjelju na već tradicionalno obilježavanje zlatnog septembra kod našeg Afana. Uzimam brojeve majica idem na Breku da nas prijavim. Dogovorio sam u subotu idemo na utakmicu Sarajeva. Bit ćemo gosti najdražeg kluba gdje ćemo dobiti dresove i godišnje karte za ovaj fantastičan rezultat što smo napravili. Vraćam se na bazen i očekujemo goste. Predivno, velika delegacija BH Telecoma je došla na bazen da na licu mjesta vide našeg šampiona Ismaila. Donijeli su mu super poklon. Baš ono što on voli i što će mu valjati u budućnosti obzirom da ga interesuje tehnologija i nauka.
Predivno druženje, čak su i obećali da će nam da ti bonus na naš sponzorski ugovor jer su se uvjerili šta sve radimo i da je kod nas plivanje BESPLATNO i dalje za osobe sa invaliditetom. Hvala im od srca. Oko 18h idem kući i vodim djecu na čevape. Oni to baš vole. Došli smo kući i po ustaljenom rasporedu na zasluženi odmor.
Petak, 13. septembar: Pripreme za narednu sedmicu
Ustaljena rutina, buđenje, vrtić i bazen. Vrijeme da se pripreme i takmičenje koje realizujemo 19. septembra 2024. godine. Plivanje sa mono perajama. Prvo takvo u našoj zemlji. Učesnici ekipe iz Italije, Grčke, Kosova i Bosne i Hercegovine.
Rezervacija bazena, smještaja, sudijskog aparata, medalje, diplome, pehari, majice, voda i još mnogo obaveza koje su potrebne za realizaciju jednog takmičenja moramo uraditi. Ali ide to nekako baš ‘kao po loju’ što bi se reklo, valjda rutina već jer je iz nas mnogo mnogo organizovanih takmičenja, imam pauze neka tri sata i iskoristio sam priliko da odem do Bjelašnice. Mjesto gdje imam svoj mir i mjesto koje me puni energijom.
dogovorio sam usput i gostovanja naredne sedmice na raznim medijima te prijeme u institucijama.
Već je 15h i moram po svoju princezu u vrtić. Odlučio sam da uzmem odmor od bazena i treninga. Posvetit ću se malo svojoj djeci i pokušati nadoknaditi ovaj propušteni period. Pokupio sam i Maka iz škole te smo otišli kod nane i dede. Malo u avliji i u mahali da se druže. Ipak, mahala je jedna posebna sredina, a mahalci posebni ljudi.
Dolazim kući i po ustaljenom rasporedu spavanje ali večeras nešto ne ide. Vraćaju mi se slike iz Pariza i stvari koje smo uradili. Valjda se pomalo sliježu utusci. Baš je predivno živjeti svoj san. Neka potraje…
