BAŠ JE LIJEPA NAŠA ŽEPA
Petak lijepi već polahko izmiče. Izlazimo iz šipske ljepotice, poslije netom obavljene ikindije.
“Ideš li sutra u Žepu?“, upita me moj prijatelj Osman.
“A šta se to sutra u Žepi dešava?“, upitah.
“Biće veliki mevlud, u čast 112 godina Ilmije.“, reče mi Hasan.
“Rado bih išao.“, uzvratih, “ali prvo moram vidjeti sa svojim unukom Ishakom je li zainteresiran za taj zanimljivi izlet. A volio bih i ahbaba Muderrisa na njegovom terenu iznenaditi.“
Sutradan (u subotu), poslije džematskog sabaha, nas nekoliko šipskih muktedija smo otišli na kahvu (ali i čašćenje vrućom sirnicom) u Han na Kobiljoj Glavi. Tu nas je jaran Edhem Delić obavijestio da je i on planirao na taj mevlud u Žepu ići.
Sunce je već bilo dobrano odskočilo kad smo se iz Hana vratili. Ja sam usput po Ishaka navratio. On mi je inače najzahvalniji suvozač (navigacioni sistem i radarbot u jednom). Poslije gradskog saobraćajnog mrcvarenja Obalom Kulina Bana (zbog dugotrajnih sanacionih radova), već smo prema Sokocu grabili.
Preko Ravne Romanije sam se zagledao da gdje Halida ne ugledam, kako Miletu “na uvce“ svoju „Romaniju“ pjeva. A moj vranac se plaho iznenadio kad se pod njegovim “kopitama”, od Sokoca prema Han Pijesku, nova asfaltna džada prostrla. Radost nam je kratko trajala, jer smo se već od Han Pijeska u uobičajenu zbilju većine naših lokalnih puteva vratili. I kako smo se Žepi sve više približavali, nekako mi se taj put sve užim doimao. Ipak, moram pohvaliti one koji su sve raskrsnice vidnim putokazima označili. Po procjeni mog Ishaka ni Žepa nije više daleko bila.
Odjednom, na blagoj uzbrdici ispred sebe, nasred puta, poveću grupu uniformisanih lica, civila i nekoliko ahmedija ugledasmo. U istom trenutku shvatismo da na čas historije stižemo. Našeg gaziju Muderrisa sam odmah uočio. Vidno se obradovao mom dolasku.
Alija Mehmedović, zvani Blatnjak, komandir žepske čete (koji je na tom mjestu naslijedio Fadila Turkovića, velikog heroja, dobitnika više ratnih priznanja a među njima i Zlatne policijske značke) je upravo pričao o znamenitoj bitki u Budučinom potoku.
Svi koji žele detaljne informacije o toj veličanstvenoj pobjedi naših gazija mogu ih pronaći na gore priloženom linku.
Meni se najviše dojmio detalj sa rušenjem stogodišnjeg bora na put, kojim su četnici željeli proći. To junačko djelo, pod “kišom“ neprijateljskih metaka, motorkom je Mehmed Zimić odradio. Četnici su tenkom pokušali preći preko bora, ali se tenk skliznuo preko njega, te se popriječio i blokirao prolazak njihove cijele kolone. Uzaludni su bili pokušaji da ga drugim tenkom izvuku, te su ga na kraju zapalili, da ga naši borci ne zarobe. Ta bitka je trajala dva dana, četnici su imali 48 poginulih i 34 zarobljenih, dok su naši imali samo 7 šehida u direktnoj borbi.
Po završenom času historije, svi smo se dalje prema Žepi uputili, na podne namaz i zakazani mevlud u džamiji šehida Mehmeda ef. Hajrića.
Agresiju na našu domovinu Mehmed ef. Hajrić je dočekao kao imam u Podžeplju. Kad su četnici juna ’92.opljačkali i popalili to selo, on je sa svojim džematlijama spas u Žepi pronašao. Odmah se je aktivno uključio u organizaciju otpora enklave Žepa, i kao imam, i kao borac. Početkom 1995. Predsjednik Alija Izetbegović ga je imenovao za Predsjednika novoustanovljene SO Žepa.
Uz Avdu Palića je bio glavni pregovarač sa četnicima, u bazi UN-a. Uspješno su obavili pregovore, spasili su naš narod, ali su to vlastitim životima platili.
Konačno smo stigli u žepsku kotlinu, kojom je dominirala prelijepa džamija, izuzetno lijepo uređen Memorijalni kompleks Žepa 1992 -1995, nadahnuto urađene šehidske česme, zgrada sa ratnim muzejom i pratećim sadržajima, te Osnovna škola (nažalost, bez đaka). Iznad džamije, prema kanjonu Žepe, uzdizala se slavna Redžepagića kula.
Vrijeme do početka podne namaza sam iskoristio da se poselamim i upitam za zdravlje sa domaćinima a i onim musafirima sa kojima sam se već susretao u raznim prilikama. Pažnju mi je privukao naočit brko sa francuzicom na glavi. Reče mi da se zove Esed Omanović i da je rođeni Žepljak. Imao je sina Almira, koji je 1991. poginuo u Benkovcu, kod Knina. Smatra da je njegov sin prva ratna žrtva iz BiH, ali ga danas ni na jednom spisku nema. Poslije pada Žepe (25. jula 1995) proveo je u logoru u Srbiji šest mjeseci a zatim šest mjeseci u Americi. Nije mogao tamo dugo izdržati, te se u Bosnu, u okolinu Vareša vratio. Tu je oko osam godina proveo, a 2004. je bio među prvim povratnicima koji su se u Žepu vratili.
Ispred džamije sam susreo i mog dragog ahbaba (a sada i komšiju) Ismeta ef. Bećara, kojega ni povreda ruke nije spriječila da danas bude ovdje, skupa sa nekim svojim džematlijama, te tako oda priznanje rahmetli Mehmed ef. Hajriću, koji je prije tridesetak godina službovao upravo u njegovom Podžeplju.
Odjednom se žepskom kotlinom razlegao milozvučni glas Abdusameda ef. Šljivara, koji nas je ezanom na podne namaz pozvao.
Ubrzo smo se posafali. Čast da predvodi podne namaz pripala je domaćinu, Nezim ef. Haliloviću (Muderrisu), u pročelje su stali vojni muftija, Nesib ef. Hadžić, muftija goraždanski Remzija ef.Pitić, Glavni imam MIZ Žepa, Elvedin ef. Selimović, a do njih ostali vojni i civilni imami. Džamija je ubrzo bila dupke puna.
Po završenom namazu, Glavni imam MIZ Žepa, Elvedin ef. Selimović je kratkim obraćanjem otvorio mevludsku svečanost. Vojni imami su prelijep mevludski program izveli, poslije kojeg se prisutnima obratio vojni muftija, Nesib ef. Hadžić. Završno, izuzetno nadahnuto obraćanje imao je muftija goraždanski, Remzija ef.Pitić. Ispred udruženja Ilmije vojni muftija Nesib ef. Hadžić je prigodnu levhu za žepsku džamiju uručio.
Na kraju je prigodna zajednička fotografija načinjena a domaćini su sve musafire na zajednički ručak pozvali, u restoran na Slapu, na drinskom jezeru. Tu sam konačno i jarana Edhema susreo. Moram pohvaliti izuzetan gulaš, ali i keške, pite, burek, piletinu, med u saću, domaći jabukov pekmez, tulumbe i pitu od jabuka. A i kahva je bila baš obrazli.
Na tom je ručku Hurem Šahić, k-dir policije i član ratnog predsjedništva Žepe, govorio o povratku ef. Hajrića sa pregovora sa četnicima u bazi UN-a. Dogovor o bezbjednoj evakuaciji svih stanovnika enklave Žepa je već bio potpisan, a efendija je dobio zadatak da te pojedinosti saopšti narodu. Kod četnika su ostali dva člana pregovaračkog tima, komandant CZ i još jedan član Ratnog Predsjedništva Žepe, kao garanti efendijinog povratka četnicima. Hurem Šahić se lomio između odluke da ne dozvoli Hajriću povratak četnicima, ili da ga pusti nazad. Slutio je da će ih četnici svu trojicu ubiti kad se efendija vrati. Isto tako je znao da bi ostankom efendija fizički preživio, ali bi duhovno umro. Zbog toga mu je ipak povratak dozvolio.
Poslije obilnog ručka vratio sam se u džamiju te skupa sa Muderrisom i ishakom ikindiju obavio. A onda sam Muderrisa zamolio da nas do mosta na Žepi odvede. Interesantno je da su tu ćupriju Turci prvobitno izgradili nekih pet kilometara nizvodno od sadašnje lokacije, na ušću Žepe, ali je ona 1967 godine prenešena (kamen po kamen), jer je bila ugrožena akumulacionim jezerom na Drini.
Mojim smo se vrancem polahko odvezli, pazeći da ne prokližemo na dobrano izrasloj travi po staroj turskoj kaldrmi. U dolini ispod džamije, u neposrednoj blizini, sakrivena izraslim šibljem, čamila je stara ćuprija, ispod čijeg luka je bistra Žepa tiho romorila. Prva asocijacija mi je bila na poznati stih iz stare pjesme: „Drumovi će poželjet Turaka.“ Ova kamena kaldrma i stara ćuprija su ih se zbilja poželjeli, barem njihovog redovnog održavanja.
Načinili smo par fotki, poselamili se sa Muderrisom i prema Saraj’vu se otisnuli.
Planirali smo prije jacije do našeg Šipa stići, tamam toliko da akšam Bogu odužimo. Ali kao za inat, neki autobusi su nevjerovatnu gužvu na putu napravili. Činilo mi se da se cijeli Sokolac ka šeher Saraj’vu uputio. Nemam pojma kako, ali sam za nekih desetak minuta već bio na čelu te kolone.
“I nemojte me više, stvarno!“ (oko toga dalje ispitivati) – što bi Đuro u Maajkinoj “Jesmo l’ sami” rekao.
I da: i na akšam, i na jaciju se stiglo, elhamdulillahi.
Na kraju, iz svega priloženog, serbez možemo i zaključak izvući: baš je lijepa naša Žepa!
