Dobar dan, izvolite…..
Rogatica, čaršija da se pamti, je imala toliko divnih karektiristika da bi se o tome moglo, a bogami i trebalo, pisati satima i opet bi ostalo nešto nespomenuto. Na žalost, rekoh imala, sada više nema, ali to ne znači da bi se to trebalo i zaboraviti. Dosta toga se izgubilo kao što se izubi i onaj dobri, pošteni, svakodnevni rogatičanin, izgubi se voljom drugih.
Jedna od tih divnih karakteristika Rogatice je u svakom slučaju bio i rogatički sport. Komotno se može reći da nije bilo insana na čaršiji a da nije bio na jedan ili drugi način umješan u tadašnja sportska zbivanja u gradu. Bilo da je bio samo navijač, kažem samo navijač mada se u dosta slučajeva dešavalo da upravo ti „samo navijači“ pobjede utakmice svojom podrškom, ili je neko iz uže porodice zastupao boje nekadašnjih „Rogatičkih Mladosti“(KK,FK,RK,OK).
Ja lično sam ponosan da sam bio dio tih sportskih zbivanja braneći boje OK Mladost-i nekih desetak godina. Rado se sjećam vremena provedenog na treninzima i utakmicama, tim više što sam imao sreće da to vrijeme provodim u društvu predivnih osoba.
Eto i ova kratka anegdota je iz tih meni jako dragih, bezbrižnih vremena. Naime, bilo je to jedno od mnogobrojnih gostovanja OK Mladosti ali ovaj put nam biješe prvi put da idemo u Trebinje, tako da niko nije tačno znao gdje je dvorana u kojoj treba da igramo. Nebo se otvorilo. Kiša tako jako pada da odskače od asvalta po trideset centi. Nigdje žive duše, a mi ne znamo gdje treba ići.
Na par mjeseci prije toga ja sam se zaposlio kod rahmetli Salima Tantule u „Borcu“. Prvo što sam naučio od Salima bješe kako biti ljubazan prema mušterijama, tako da sam iz dana u dan ponavljao jedno te isto, kad bi neko uđi u radnju:“Dobar dan izvolite……“.
I tako mi razglabamo i nagađamo, u tehnotransovom minibusu, negdje u p’o Trebinja, gdje bi mogli ići, na koju stranu, da nađemo dvoranu, kad ono k’o grom iz vedra neba eto ti ulicom starijeg čovjeka ide prema nama. Sa njim, sudeći po godinama, unuk. Skupili se ispod nekog starog kišobrana koji im, ako ćemo pošteno, više smeta nego što ih štiti od kiše. Kako sam ja sjedio naprijed do šofera, odjedanput svi zagalamiše na mene da upitam za direkcije prema dvorani. I tako oni prilaze prema minibusu, ja polahko otvaram prozor, da ne pokisnem. Čovjek vidjevši to skont’o da ću ga nešto pitati, pa onako na pola mokar, stade pored nas a ja ću ti ni pet ni šest nego:“Dobar dan izvolite…..“.
Nekih desetak sekundi u minibusu je vladala mrtva tišina a onda svi, k’o po dogovoru, prasnuše u smijeh. Starac gleda u mene pa ne zna il’ bi se smijao il’ bi mi zvekno šamarčinu. U tom se i ja dozvah pa mu se izvinuh i napokon upitah za direkcije. Cijeli taj dan smo se smijali mojoj maloj opaski, pa je možda i to pomoglo da na brzinu pobjedimo trebinjce 3:0 a onda po dobrom starom običaju na ručak u „Begovu Kuću“.
Ah ta dobra stara vremena………..
BEHAR