MVP PRIČE Ali Suliman
Prvi put sam ga vidio prije nepuna tri mjeseca. Pojavio se na treningu, u našoj školi košarke u sportskoj dvorani Dobrinja. Na prvi pogled potpuno zalutao u košarku. Nije znao držati loptu niti je uopste imao ideju šta raditi s njom. Tek večeras mi je njegov otac, Sudanac koji je svoju ljubavnu i životnu sreću našao u Sarajevu rekao da uopste nije želio da trenira košarku. To je bila doktorova ideja.
Tata je doktor, ortoped. Danas kaže: ne može se odvojiti od treninga. Dakle na prvu reklo bi se, potpuno pogrešan sport. Srećom MVP u svemu vidi dobre stvari. Takva je moja filozofija i mislim da sam je dobro prenio i na klub. Radeći s djecom prije svega smo fokusirani na ono što imaju a korisno je za ono što zelimo postići u edukaciji. Sve se da popraviti ako se na vrijeme počne..
Već naredni trening primijetio sam nevjerovatnu fizičku snagu za dijete tog uzrasta. Sve što sam pokazao a uvijek puno toga demonstriram jer još uvijek mogu pokazati i najslożenije stvari, on je lako ponovio za mnom. Snažan, visok i inteligentan su već tri stvari koje su me zainteresovale da mu se posvetim malo ozbiljnije. Nekako kao i uvijek kad trebam pomoći nekome nije me to moglo promašiti. To da takvo dijete dođe baš meni je blagoslov. Čisti biser je i jednostavno mi se namjesti da usmjerim nekog ko negdje drugo ne bi dobio priliku.
Prvi zakljuĉak je uvijek: ma ima 13 i po godina i ne zna ništa. Nema pojma i jednostavno je kasno za košarku. Siguran sam da pristup može biti i drugačiji. Svjedočim tome godinama. Bitno je gledati stvari na s druge strane, gledati ono što je dobro kod mlade osobe a pogotovo kod početnika. Trażiti pozitivne stvari. Mane ionako mogu vidjeti svi. Treneri ne bi smjeli biti kao navijači koji su se uglavnom neuspješno i rekreativno bavili sportom koji komentarišu.
Struka mora biti bitno drugačija uz puno poštovanje uloge navijača u svakoj sportskoj ekipi na svijetu. Mi ipak nismo puki posmatrači ili navijači u toj priči već oni koji oblikuju mlade i od našeg pristupa često ovisi u kakvu će se osobu razviti dijete koje raste i uči od nas. Ogromna je to odgovornost. Nekad poslije rata je to bilo: ma samo da ga sklonim s ulice, danas je – ma samo da ga odmaknem od ekrana. Uz puno toplih riječi i malih sitnih trikova uspio sam Alija motivisati da zavoli košarku, da jedva čeka svaki naredni trening. To je prvi i uvijek najvažniji korak. Proizvesti tu ljubav i strast prema igri. Ako uspijete, ubaciti tu emociju u dječji mozak uspjeh je zagarantovan. To su mali sitni, naizgled nebitni detalji poput usputnog zagrljaja kad se sretnemo, sitnih poklona ili barem osmijeha i ohrabrivanja ako nešto ne možemo naučiti na prvu.
Opet je ključ uspjeha u sportu kao i u životu ta famozna ljubav. Djeca su nam ljudi moji željna ljubavi. Svi od njih samo traže i prave pritisak a niko da im nešto da. I uvijek nešto ne valja. Nije dobro, škola, sport, igrice – ma grozan si. Ispravna taktika učenja je potpuno suprotna pogotovo na poĉetku bavljenja sportom, ono kad ih uvodite u prve sportske aktivnosti.
Kad zainteresuješ dijete čak i ovo današnje iz generacije Z koje je više u ekranu nego na terenu planine se pomjeraju. Da završimo priču, prvu priču iz našeg serijala MVP priče reći ću još samo da je Ali dijete ljubavi: oca Sudanca i majke Bosanke. Dakle My Man. Nevjerovatno volim sve te neobične żivotne priĉe i to mijeŝanje ljudi različitih kultura ili čak religija. Oca sam upoznao. Ostavio je dojam sjajne osobe na mene. Odmjeren, čestit i skroman. Sjajan, vidi se to i po odgoju djeteta.
Nevjerovatan napredak smo napravili za samo dva mjeseca treninga. Ne dešava se tako često da neko tako brzo uči. Natprosječno inteligentan, nevjerovatno snažan i ja stojim iza njega. Imamo sve i sad samo treba raditi.
A to volimo. Obojica. Naša prva MVP priča. Ali Suliman. Sretno Ali.
SEAD PEŠTO