Moj je babo veći od svih njih zajedno
Kad je u julu/avgustu 1995. godine zarobljen i odveden u logor u Srbiji (znate, ona Srbija što nije imala učešća u agresiji na BiH), imao je nešto više od 25 godina.
Znači, ja sam sad starija nego što je on bio tad.
Kako je biti u logoru, mi koji (hvala Bogu) nismo bili, možemo samo zamišljati i ni tad nam ne bude dobro.
Sinoć sam, po ko zna koji put, sjela i gledala dokumentarni film Avde Huseinovića “Lica iz Bosne” u kojem je moj babo ispričao maaali dio onog što su mu četnici radili. Veliki dio nikad nećemo znati.
Helem, sad mi je u glavi ostala rečenica koju je Zoran Čarkić rekao babi čim ga je vidio i obratio mu se u logoru: “Sjetit ćeš se, ima vremena.” Moj Kale kaže da se sjetio odmah istu noć. Kako – znamo, batinama koje su se ponavljale mjesecima. Svi ono, naoružani i veliki i moj babo, sam, mlad i bez snage, a kamoli oružja.
Moj babo je i danas mršav čovjek, a ja sam to povukla (kao i karakter) na njega. Ali je moj babo, Kale iz Godimilja, veći od svih četnika i Zorana na planeti. Ono što je proživio babo, i to za samo 4 godine agresije na BiH, može stati u knjigu tešku nekoliko tomova.
Zoran Čarkić je krep’o prije 5 godina, a do kraja života nije odgovarao za svoja zlodjela, i uredno bio zaposlen u Općini u Rogatici.
Zoran ovo neće vidjeti, ali neki drugi ‘Zorani’ hoće: Gorjet ćeš, Zorane, ima vremena. I pravde.
Slika nastala u NAŠOJ Žepi, 2024. godine, skoro 30 godina nakon što je tražeći put do slobode završio u logoru.
P.S. Gledajte film “Lica iz Bosne”. Ima na YouTube, besplatno, sahatak ipo.
