OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Vrtačkino grožđe ●
I subotom se išlo u školu. Godinama me pratila prva smjena. Zaprti se insan Pekarovim „sendvičem“, sendvičem od suhoga hljeba i pravo uz Bjelila. Ucvakario zvjezan. Nema pauze – diše se na nos i usta, na škrge i kožu. Cilj je samo jedan – što prije stići do Vrtačkine kuće.
Jesenje transakcije su imale posebnu draž. Dječurlija ugrabi nekoliko kanti sa rukohvatom od tanke žice i pravac Jasenvoda. Nije daleko, ali je ekspedicija izazovna. Čija kanta bude punija, dobije više grožđa. Na prstima kao kroz minsko polje. Nena Vrtačka (valjda bila iz Vrtača) nije cjepidlačila, i onima što nisu ugrabili kantu davala je koju jabuku, a zimi šljiva i oraha. Uglavnom, svi zadovoljni. Poravni se na raskrsnici, podijeli i pojede zarađena nagrada. Ima kod kuće i jabuka i oraha i šljiva, ali Vrtačkine nagrade su najukusnije. Čavčićani svojom džadom, a moja ekipa sa hiljadu nestašluka na sjever.
Kao da sad gledam (a prošlo je pedesetak godina) Nurija bradvom siječe tanko šljivovo granje što je vjetar izlomio, tabijatli i precizno. Ispod strehe, duž kuće složena drva „ pod konac“, jazuk je poremetiti tu harmoniju, uzbihuzuriti remek-djelo u kojem neprestano odzvanjaju Nurijini ravnomjerni i dobro uvježbani fijuci bradve.
Ja sam otišao, a mlađi su nastavili čudno druženje sa dvoje oronulih staraca – kantu i na Jasenvodu. Kako lijepo mirišu neke dječije epizode, isto kao Vrtačkine jabuke kad u martu otvori magazu.
Neke sitnice nikada ne umiru; još uvijek se kaže – odmorit ćemo se kod Vrtačkine kuće. Odavno se ne čuje fijuk bradve i dječurlija ne donosi vodu s Jasenvode, ali će me ova crtica podsjećati na lijepo vrijeme u lijepom krajoliku i djetinjstvo koje još uvijek traje.
Seid Zimić
