SVJETLOSTI RATA 1992-1995
(odlomak)
“Ne postoji ništa tiše od iznenadnog zatišja u ratu. U jednom trenutku, neočekivanom i nepredvidivom nestaje svaki zvuk. Prestaje granatiranje, pucanje, ljudi se ne kreću, ptice ne lete, lišće na granama ne treperi. Čini se da se zaustavilo vrijeme, a da u vazduhu lebdi neki čudan opojan miris, miris tako različit od mirisa baruta, prašine i dima porušenih i zapaljenih kuća.
To je trenutak neizmjerne ljepote za koju se zna da će trajati veoma kratko i baš zato je toliko čudesno opojno lijepa i dragocijena. Takav jedan trenutak umjesto očekivanog zvuka ponovnog granatiranja, narušio je neobičan, za ratne prilike neuobičajen i nepoznat zvuk koji je privukao i odrasle i djecu na ulicu;
– dječak se otrgao pažnji roditelja i iz podruma u priglavkama sa neobičnom igračkom, fenjerom koji osvjetljava ratnu tamu izašao na ulicu. Fenjer je bio prevelik za malenog dječaka pa ga je vukao po asvaltu što je stvaralo prodoran i rezak, neobičan zvuk. Bio je to svojevrstan bunt protiv rata i podruma, izlazak na svjetlost dana.
U tom trenutku rat je stao, zraka svjetlosti iz fenjera razlila se u more dječije radosti i preplavila čitavu ulicu. I odrasli i djeca su se našli u jednom bezvremenskom prostoru i vremenu nesvjesni bilo čega van ulice po kojoj trči dječak sa fenjerom i zvuka koji je ispunjava. Fotoaparat je bio pri ruci da zablježi, da otrgne od zaborava. Nikakva tehnika nije upotrebljavana, nikakva priprema nije postojala, slike su nastajale bukvalo u letu.ˮ
BOSANSKI ĆILIMI
(jedan od tekstova iz Bosanske sehare)
Ove godine u Bosni sve kasni. Poslije dugog i kišovitog proljeća dolazi ljeto. Nekako na brzinu procvale su džanarike, trešnje, jabuke, kruške. Neko ih okrečio, a neko i nije. Nije dalo vrijeme.
Po baščama, isto tako, kratkotrajno su cvali narcisi, zumbuli i lale. Krajem maja procvale su ruže i njigov opojni miris ispunio je bosanske avlije.
Progrijalo sunce tek sredinom juna, a i vakat mu je. Vrijeme je godišnjih odmora. Treba krečiti kuće, iznijeti ćilime da se izrače. Običaji su ostali isti, vrijeme i rat ih nije promijenio. Iznose se, klofaju i peru fabrički ćilimi iz Turske, Irana, Francuske, iz naših otetih fabrika, ali i naši bosanski ćilimi, ćilimi “na zatkeˮ, “na kruščiceˮ, “sa ćenaromˮ…
A njih, bez obzira na ratna uništenja, još ima.
Kupuju ih i nose širom svijeta a najviše u Tursku i druge istočne zemlje, koje imaju i dužu tradiciju proizvodnje ćilima, da prepočnu mustru. Donose nam onda i prodaju te iste ćilime, ali bez naše vune i naše ruke. Ni osnova, ni potka nisu naše. Nije to pređa od naše bosanske ovce koja je prvog maja ošišana i to na naš način, da se ne namuči, jer dok joj je glava u ljubi, djeca joj daju hljeba i soli, a i janjce može da dođe da je podoji. Kad se šišanje završi, pušta se uz ono samo naše bosansko: “Kupi loj, runo gojˮ. Nije se vuna prala na našim potocima, ni “pucalaˮ u “pucaramaˮ. Nije se vuna prela na našoj preslici dok se vreteno ne namota i oteža, da bi se potom smotala u kluvko, a zatim na kančela. Nije se pređa bojila kod naših bojadžija. Svaki grad je imao bojadžijsku radnju a u našoj Rogatici kančela su se bojila kod stare Lihićke u ulici Mahala. Posebno su se birale boje, tražile mustre. Osim opštepoznatih boja, ćilimi imaju i svoje posebne boje: mavi, turunđi, šećeri…
Gotovo svaka kuća je imala stan, neko je tkao ćilime, neko serdžade, a neko ponjave. I o stanovima bi se mogla ispričati posebna priča, o načinu tkanja, osnovi i potki, o brdu i grebenu.
Zlata Memišević
Zlata Memišević je rođena 18. 12. 1959. godine u Rogatici, Bosna i Hercegovina, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Potom upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu. Od 1989. godine živi na Ilidži. Gotovo čitav radni vijek provela je radeći u osnovnim i srednjim školama.
Još u ranom djetinjstvu, prije polaska u školu, sve priče koje čuje počinje da prepričava, a pjesme da recituje. U petom razredu osnovne škole napisala je prvi literarni rad za školsko općinsko takmičenje, a potom počinje da piše pjesme od kojih niti jedna nije sačuvana. Od polaska u srednju školu počinje intenzivno pisati i sa dužim ili kraćim prekidima piše do danas. Uglavnom piše pjesme i kratke priče.
2004. godine objavljuje svoju prvu i za sada jedinu knjigu “Svjetlosti rata 1992-1995”. U pripremi ima više knjiga priča i pjesama.
U poratnom periodu bila je dopisnik u više časopisa za bosansku dijasporu među kojima su NUR iz Danske, BH glasnik iz Skandinavije, stranice www.rogatica.com i Mozaika u BiH, gdje objavljuje niz tekstova različite tematike “Iz bosanske sehare”, aktuelnosti, poznate ličnosti, priče i pjesme o ljudima i događajima vezanim za Rogaticu.
TAJNA
(iz neobjavljene knjige radnog naslova Dnevnik jedne gimnazijalke)
Ne mogu te reći nikome
Umrijećeš na usnama neizgovorena
Ujutro, u podne uveče
Ja ćutim, a htjela bih….
Umrijeću s tobom
Odnijeti te u grob
I niko neće znati
Ni ti
Zakopaću te u dnu duše
Mada će usne drhtati
Od nijemog očaja
Što ne mogu da te izgovore
Možda ću samo u snu
Tiho šapnuti tvoje ime
I reći: Volim te
Ali niko neće čuti
I niko neće znati
Da u tom času
Zvjezdama i mraku
Nesvjesno šapnuh tajnu.
BEBA, BORAC, POBJEDNIK RATA
Ja sam najmlađi borac
Ovog bezumnog rata.
Majka me u podrumu
Od metaka i granata
Čuvala u “pupi”
Gotovo devet mjeseci.
Igman sam morala preći
Da bih se rodila u Zenici.
Ja sam najmlađi borac
Pobjednik ovog rata
Život je pobijedio
Tu mračnu silu:
Kišu metaka
I bezbroj granata!
