Siđem niz basamake, upalim žarulju i pravo kuferu
Jutros, porano, ni komsijski djudjo se nije raskrmeljo, cuh dje nesta otkaci. Neki vakat, nako ko jos bih usnio, a sanjah vala lijep sanak, prenu me, ama sva, opet onaj klap.
Ustadoh.
Oslusnem.
Bome, nista ne cujem.
Necujem da ima koga u kuci. Necjem ni onaj otkaciklap. Tako neki vakat i kad se spremih da jos malo prilegnem u um mi dodje da poglenem i na moj kufer.
Sidjem niz basamake u moj “atelje”, upalim zarulju i pravo kuferu. Pridjoh mu i poglenuh ga, nako sprijeda i ozgo, kad ono obje bravice mu oklopljene.
Nuto, majkamustara, ko hi otklopi.
Da nije ko moj, a da ne vidjoh il da nije ko sa strane rovinjo.
Ne vidim trvora pa se i zamislih oko toga. Nako, na brzinu mi sinu da se nisu same otklopile. Poglenuh kufer opet i pridjoh da mu otvorim kapak kad on nabreko. Nabreko mi kufer ko da si ga necim napuho. Pripodigoh mu kapak, preleceh po kirajdjijama mu i lijepo, ko odahnuse.
Zapuhnu me nakav miris iz njeg, ama nakav prijatan i mio pa se obradovah.
Baska.
Obicno vonj iz njeg udari. I ucmalost.
Jutros u nesvan udario miruh iz njeg. I, ko pomace se stara avlijska halka sto je kupih ljetos na Buni. Vala se obradovah. Buna i Bunica, pa Tekija, pa Kriva cuprija a
… Safir bojom vode
promicu
izmedj ljutog stijenja
i plahiraju ,
i vriskom i sapatom,
nanize
smiraju
snutku,
a s obala joj
uzdigo se i
ulucio
Neimarov kmen.
Bijeli dragi kamen
i cini hajr.
Ispekoh kahvu. Zapalih skiju. Srknuh je vrelu, povukoh s dobrim cugom iz cibuka i utopih se u milini Tepe.
KEMAL ŠOŠO