OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Teta Šaha i dva umiranja ●
Teta Šaha Zbrijega je imala nekakav poseban šarm. Od kada je pamtim, bila je stara kao i njen orah što bijaše regionalni orijentir – vidimo se kod Šahinog oraha. Sedamdesetih godina sam išao na teravije, jer je bilo nepisano pravilo da teta Šaha dječurliji podijeli bombona ili krnjavih kocki šećera. Ali …
… juni ’92. đuture staro i mlado, bolesno i zdravo, hrabro i plašljivo odvede u Lađenik. Dobra vikendica, ali krcata – nužda zakon mijenja. Šaha je imala svoj kutak, pregršt uspomena i budućnost bez budućnosti.
Lađenikom se rasprši vijest – Šaha umrla. I granate sa dopunskim punjenjem, kao zli glasnici, prepuknu iznad Bukovika i odlepršaju u Bure. Šaha već satima leži, a amidža Sarija i Sabit Šeta iz Župe zasjeli oko nje i uče. Sreća pa su obojica bili učevni. Mora se ukopati, tu negdje u zaklonu, ne smije se vući u purtićko groblje – PAM prebira uzduž i poprijeko. Oko akšama Šaha oživje. Čudo i radost. Prosipaju se mudrosti i dijagnoze, ali sve pobjeđuje činjenica da neće biti dženaze navrat-nanos.
Koju godinu kasnije, teta Šaha je „iskoristila“ vrijeme primirja i bez srkleta preselila u purtićko groblje. Meni ostadoše uspomene: ova divna priča, orah koji se davno osušio i bombone sa teravije – svjedoci djetinjstva.
SEID ZIMIC