Još jedna priča iz starina koju nam prenosi nas sugradjanin Hakija Muftić. Ova priča je napisana njegovom rukom i iz njegovog iskustva, koje on ovdje prenosi. Dakle sve je autentično, bez preuvelićavanja, bez oduzimanja i dodavanja, baš onako kako je on to doživio. Priča je malo duža ali interesantna. Podsjeća na rogatičke obicaje prije Drugog svjetskog rata.
AŠIKOVANJE U MAHALAMA
U Rogaticu si dosao,
i njenom carsijom prosao,
iz carsije u cvjetne mahale zadji,
najljepse djevojke nadji.
U ovim stihovima satkan je dio drustvenog zivota mladih Rogatice, njihovo momkovanje i djevovanje, zabavljanje, razgovori s djevojkom ili mladicem, izbor buduce supruge ili supruga, dogovaranje o zajednickom zivotu supruznika, o zenidbi ili udaji, o formiranju porodice…
U sredistu rogaticke carsije bilo je smjesteno prostrano Zanatlijsko udruzenje, sa bibliotekom, tamburaskim orkestrom zanatlija i kafanom. U ovim drustvenim prostorijama okupljali su se mladji gradski momci. Kada navece mujezin ucenjem najavi vrijeme jacije i starijiji muslimani krenu u dzamiju, to je vrijeme da momci idu djevojkama na asikovanje pod prozore u mahalama jer ocevi vise nisu u kucama.[/b]
Rogaticki momci iz Zanatlijskog udruzenja pred polazak u mahale na asikovanje 1940. godine. Alija M. Aksamija, Fehim Gazija, Sulejman Jusic, Nurudin Hadzihasanovic, Hakija Muftic, Ibro Zolota i drugi.
[b]Iz Zanatlijskog udruzenja krecu momci u kracim razmacima, jedan za drugim, po gradskim mahalama. Ide se prvo uz Carinu, u kojoj su bile djevojke Badema, Mesuda, Magbula, Subhija, Samija, Pemba, Amina, Hajrija, Bisera, Sevka, Sahsena… Iz Carine prvo se odvaja sokak za Korovinu i sokacice, a nesto vise desno za mahalu Podlunj. Carina se produzava do trga Mejtas, odakle ide istoimena mahala u kojoj su bile Devla, Hajrija, Suhreta, Mulija, Fatima, Esrefa, Sejida, Razija, Rasema, Hajrija, Suhreta, Ifeta… Na kraju Mejtasa pocinje mahala Podlipa gdje momci nalaze Feridu, Muniru, Hatidzu, Fatimu, Temimu…
Sa Podlipe desno nastaje mahala Podhrid, a tu su Hajrija, Almasa, Mulija, Esma, Behka Suhreta…. Sidjemo niz Podlipu i evo nas u mahali Sehrat sa Aisom, Fatimom, Nadzijom, Maidom, Almasom, Raifom…
Na Serhatu prelazimo donjom cuprijom preko rijeke Rakitnice, nadesno je naselje Donje polje, a pravo je mahala s blagim usponom, Holuc, gdje je i put za Seljane, Pesurice, Sjemec i dalje za Visegrad. U mahali Holuc bile su Seimsa, Munira, Raifa, Devla, Suhreta, Hajrija…
Prije nego produzimo nocnu setnju i krenemo niz mahalu Gracanica nazad prema centru grada, pred nama se s nesto uzvisenog i preglednog Holuca ukazuje ocaravajuce bljestava panorama Rogatice. Pogled je nezaboravan, dojmljiv, lijep; gradska svjetla po mahalama svojim treperenjem doprinose ugodjaju. Ne krecemo dalje; stojimo i gledamo, ne obaziremo se na pozive za polazak, gledamo i divimo se, i jos gledamo nasu lijepu Rogaticu, koju neizmjerno volimo i njom se ponosimo, kao sto volimo i postujemo svoje Rogaticane – ma gdje bili uvijek su s nama!
Onda krenemo niz Gracanicu; uporedo je mahala Tekija, gdje cekaju Dzevahira, Razija, Nafa, Fadila, Pasa, Camka, Enisa, Mulija, Hajra, Fatima…
Na kraju ovih mahala je rijeka Rakitnica, preko koje je Kanarska cuprija, kad preko nje predemo, evo nas na pocetku duge mahale Kruscice, koja ima vise odvojenih sokaka i cikmi, a dva sokaka vode i do pijace poljoprivrednih proizvoda u centru grada. Kruscica je bila prilicno naseljena, ziva i leprsava, sjecam se, zivjelo je tamo dosta djevojaka: Bisera, Remza, Rabija, Nafa, Razija, Behka, Hajrija, Suhreta, Hurka, Devleta, Nejra, Subhija, Taiba, Sejda, Galiba, Nadja, Hajrija, Behka, Naima, Sadeta, Aisa, Safeta, Behka, Zuhra, Fatima, Dzevahira, Kadrija …
31
Pri kraju Kruscice lijevo se islo uz sokak
Harem, a desno je Zakula, u kojoj su bile Nedziba, Rabija, Pemba, Subhija. Kad prodjemo cijelu Kruscicu,
stigli smo na Mejdan, koji je na glavnom putu Sarajevo – Rogatica i dalje. Na Mejdanu i sokaku koji vodi prema Zakuli bile su Fatima, Dzevahira, Almasa, Hajrija, Behka, Safeta…
Na Mejdanu se jos nismo razilazili, momci se nisu jos umorili iako smo usli u duboku noc, produzavali smo Mahalom gdje su Vedija, Galiba, Zira i Kija.
Mahala Podlunj je dosta duga i ima vise svojih sokaka i cikmi, a povezana je i sa glavnim putem koji ide kroz grad. U Podljunu, njegovim cikmama i sokacima bile su Pemba, Cima, Behija, Mulija, Dzemka, Camka, Mina, Devla, Fatima, Dika, Rasida, Mulija, Suhreta, Fatima, Devla, Mulija, Sevala, Semsa, Mevlida, Hatidza, Aisa…
U setnju mahalama i posjetu djevojkama isao sam sa svojim bliskim drugovima koji su tada radili u carsiji kao i ja: Nurudinom Hadziahmetovicem, Sulejmanom Jusicem, Jusufom Aksamijom. Nekada bi se jos neko od drugova pridruzio.
U Podlunju se zavrsavala nocna setnja mahalama Rogatice, posjeta djevojkama i razgovori s njima. U obilazak mahala, na asikovanje isli smo u grupama. Prvo su isle grupe starijih, iskusnijih momaka, a mi mladji u grupi za njima,- stosta smo naucili iz njihovog javljanja i razgovora s djevojkama- prvi casovi iz asikovanja su tada savladavani! Djevojke su s prozora posmatrale i javljale se momcima u mahali. Prvi kontakt je pocinjao pozdravom “Aksam-hajrolah-‘ ili “Dobro vece” i nastavljao se pitanjima o radu, kretanju tokom dana, o novostima iz cargije i drugom. Razgovori su tekli u salama i dosjetkama. Momci su znali gdje se treba samo pozdraviti jer djevojka ima momka i ockuje ga, a momak iz grupe ostao bi kod svoje djevojke, dok bi ostali produzili put.
Tamo gdje momak sam dolazi i ostaje u duzem asikovanju znacilo je da veza poprima ozbiljne razmjere i prelazilo se u fazu dogovora, pa u tom slucaju momak prvi pita djevojku da se uda za njega, tj. ponudi joj brak. Ako djevojka prihvata, nastavlja se dogovor o braku, buducoj porodici, o detaljima prosidbe, svadbi i drugom. Veoma je vazna prosidba i sve se cini da bude uspjesna. Kad je to obavljeno i kad su se roditelji djevojke i momka dogovorili, ne ostaje mnogo vremena od prosidbe, odnosno zaruka do svatova.
Nikakvih propisanih i uobicajnih pravila o asikovanju nema, izuzev da ne smije biti nikakvog fizickog kontakta izmedju momka i djevojke. To je zakon tradicije koji se nasljedjivao i postivao u to vrijeme, tridesetih – cetrdesetih godina proslog stoljeca. Navece se asikuje tako da je djevojka na spratu kraj prozora, a momak u mahali ispod prozora, a tokom dana najcesce se islo u asikovanje nedjeljom, kad djevojka stoji kraj odskrinutih avlijskih vrata a momak na ulici udaljen nekoliko metara i tako razgovaraju, a kontakta medju njima naravno nema. To se postivalo i odrzavalo jer je to bila stalna briga i odgoj roditelja, a posebno briznih majki koje su o tome vodile duznu paznju.