Socijalistička Jugoslavija je kroz svojih gotovo 50 godina postojanja imala relativno dinamičan put razvoja koji je bio posljedica stanja u komunističkom dijelu svijeta i unutrašnje stabilizacije i na kraju razgradnje. Na primjerima odnosa prema manjinskim ili vjerskim pravima te se promjene na najvidljiviji način i danas mogu istraživati.
Pitanje odlaska na hadž muslimana Jugoslavije izuzetno je složena tema kroz koju se mogu pratiti različite etape, ali i jačanje i sazrijevanje muslimana, Islamske zajednice i poboljšanja standarda.
U septembru 1949. godine otputovala je prva grupa od pet hadžija.
Četiri godine od kraja rata ustaljeni su redovni odlasci na hadž, ali je broj hodočasnika ograničen na 35 zbog, kako je objašnjavano, nedostatka finansijskih sredstava.
Prve godine nakon ukidanja cenzusa putovalo je 154 hadžija, da bi taj broj bio znatno povećan od 1966. godine, kada je omogućeno da putovanje samostalno organiziraju i turističke organizacije.
Na hadž se odlazilo zrakoplovom, brodom, autobusima i privatnim automobilima. Posebno su bili popularni autobusi zbog niže cijene i mogućnosti da se na putovanjima, koja su trajala i po dva mjeseca, posjeti više islamskih zemalja, poznatih džamija i drugih mjesta važnih za povijest vjere kojoj pripadaju. Bosanske hadžije je 1968. i 1970. godine u autobusnoj karavani predvodio reis-ul-ulema Sulejman Kemura.
1971. godine postignut je poslijeratni rekord jer je ukupno, na različite načine, putovalo 2.211 hadžija.
Kamer Sems