Kada se radi o uspomenama i sjecanjima onda se zaista tome mora ozbiljno prici jer se radi o necemu sto je zaista vrijedno. Sjecanja i uspomene mogu biti i na ruzna dogadjanja koja nam sluze kao nauk za buducnost i o njima pisemo rijetko. Naime pisemo samo onda kada treba nekog upozoriti ili mladjima ostaviti u amanet iskustva kako bi u svom zivotu izbjegli slicne zamke. O lijepim stvarima pisemo rado i ta sjecanja i uspomene su uglavnom zal za necim sto bijase lijepo, neponovljivo, nesto cega vise nema i zbog toga smo pomalo tuzni. Kada covjek mojih godina razmislja o uspomenama onda sam i sam u dilemi da li se tu radi o zaljenju za proslim danima iz mladosti koji se nece ponoviti ili je to osjecaj zato sto je sada puno losije nego sto je ranije bilo. Na to ne bih znao odgovoriti jer je vjerovatno mladima i danas lijepo. A da li je lijepo ? Oni ce to moci suditi tek u buducnosti kada njihova sadasnjost postane sjecanje.
Dolaze Novogodisnji praznici kojima smo se uvijek radovali. Da li se njima radujemo i danas kao nekad? Meni je zaista tesko napraviti poredjenje jer Nove godine u Bosni i vani nisu isto. Ovdje se Nove godine skoro i ne slave. Poslije Bozica nastaje zatisje koje me je u pocetku jako cudilo ali vremenom sam to prihvatio kao nesto normalno. Pomalo mi tesko pada sto je vec drugi januar radni dan a nekad u Bosni je treca noc bila najljepsa.
Nova godina se slavila tri dana a kada kazem slavila onda je to bila proslava u pravom smislu. Kada covjek ima malo vise godina onda je logicno da moze iznijeti iskustva jer je dobar broj Novih godina do sada i docekao. Docek Nove godine prvu noc se uglavnom docekivao u privatnim aranzmanima. Hoteli su tu prvu noc imali uvijek problema sa popunjavanjem kapaciteta. Nekako su ljudi pridavali vise vaznost doceku u uzem drustvu, u domacoj atmosveri, sa bogatom trpezom. Druga a posebno treca noc se slavila u hotelima uz muziku sa afirmisanim estradnim umjetnicima. Ja se posebno sjecam novogodisnjih noci provedenih sa porodicom i prijateljima u hotelu na Borikama. Petodnevni pansion bijase poseban ugodjaj na planini, u prirodi i uz muziku i pjesmu koju su nam priredjivala braca Lihici. Zadnju Novu 1992. godinu u Bosni sam docekao sa drustvom u restoranu “Plavi biser” kod Zoze ne sluteci da smo docekali najtragicniju godinu u nasim zivotima.
Ali ja bih u ovom postu htio da opisem docek moje prve Nove godine sa drustvom i bez nadzora nasih roditelja. Bijase to cini mi se 1972. godina. Nju docekasmo u podrumu kod Galiba Kazica. Prostrija ne toliko velika ali za ono sto smo mi planirali bijase sasvim dovoljna. Najvaznije da smo imali punu slobodu jer smo to vece u kuci bili sami. Drustvo, odabrano. Tu su bili Galib Kazic, Ramiz Kazic-Tajac, Salan Enver-Kena, Ibrica Hasecic a.r., Brankovic Ermedin-Babura a.r.,.. Pocelo je veselo jer smo imali u to vrijeme i za nase godine sirok repertoar sevdalinki. Uz pjesmu je islo meze i pice a bogami se pocelo pomalo i dimiti. Sa picem niko od nas nije imao iskustva, tako da smo vrlo brzo dosli u situaciju da se nismo vise mogli kontrolisati. Neko se sjetio da bi nas mozda mogla kahva povratiti jer su tako stariji radili. Kena je pristavio vodu ali je nasmjesnije bilo kad je otvorio loziste gdje se lozi vatra i tamo stavio djezvu sa vodom. Ja sam to primjetio ali nisam reagovao jer tu noc je bilo sve tako cudno. Kako je kahva pristavljena nije slutilo da cemo je i popiti. Dalje se nema puno sta pisati.
Niko od nas ne doceka Novu godinu. Oko 11 sati smo svi bili na ogradi rahmetli Suljke. Bio je to kolektivni “rigoleto” a posto nas je bio veci broj , u neka doba smo zajedno sa ogradom popadali na zemlju. Ograda nije mogla izdrzati a mi smo se i pored silnih muka poceli i smijati. Dakle ova godina mi je ostala u sjecanju samo zato sto je to bilo prvo iskustvo, to su bile godine odrastanja i sticanja licnih iskustava. To su bile godine mladosti rasterecene svih egzistencijalnih pitanja i ostalih problema koji su mucili malo stariji svijet.
Godine koje se nece ponoviti ali i utjeha da danas mladi to isto prozivljavaju.
Kaza Forum novembar 2008