OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Državna služba ●
Baš zanimljivo. Iz mog užeg zavičaja na prste su se mogli prebrojati ljudi koji su hljeb zarađivali u državnim firmama. Rijetkost, sve do 1960 i neke godine. Više se vjerovalo njivama, stoci i voću – neka čudna životna filozofija, neka čudna tradicija.
Uglavnom, kao sjekači šume po Devetaku, Studenoj gori i vrletima Bature crnčili su od mraka do mraka (danas svi rahmetlije) Emin Mešanović, Edhem Zimić, Himzo Karčić, Mehemed Zimić, Sejdalija Kačević, Ago Zimić, Latif Avdić, Sarija Zimić, Hasib Imamović, Bego i Avdaga Brđanin, Ahmet Zimić, čak i Himzo Hodžić iz Vrela.
Nema “bolovanja” niti otežanih uslova rada, svaki dan pješe desetinama kilometara – loša obuća i odjeća, a topli obrok, uglavnom smrznut. Žaga “kladara” i ožeži. Kasnije su se pojavile motorne pile mnogo teške i hantalaste – pričali su da su je dvojica morala nositi i držati kada reže.
Da dodam: Emin i Hasib su bili podobro pismeni i kasnije su se bavili administracijom, a Ahmet je, kao sposoban stolar, radio u Ljeskovcu. Eto, čudni životi su se kotrljali mojim Purtićima.