Razgovarala: Elma Hodžić
Džana Brkanić je novinarka s dvije decenije profesionalnog iskustva, koja je svoju strast prema novinarstvu razvila još tokom gimnazijskih dana. Kroz rad u različitim medijskim kućama, postavila je temelje svoje novinarske filozofije, usmjerene na istinu, profesionalizam i odgovornost prema društvu. Kao zamjenica glavnog i odgovornog urednika na Detektor portalu, Džana Brkanić je aktivna učesnica u borbi za pozitivne društvene promjene kroz istraživačko novinarstvo – a njeno oružje je želja za istinom. Priče za kojima neumorno traga osvjetljavaju ključne društvene teme i postavljaju visoke standarde u novinarstvu.
Foto: Nidal Šaljić
Možete li nam reći nešto više o početku Vaše novinarske karijere – kako ste se odlučili za ovu profesiju?
Tokom gimnazijskih dana znala sam da će moj izbor biti ili književnost ili novinarstvo, kojim sam se stidljivo bavila kroz školske novine. Voljela sam čitati, pisati, a rad s ljudima me privlačio, dok me matematika odbijala, kao i ja nju. Još kao studentica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dobila sam priliku raditi na Radiju Slobodna Evropa. Tu sam, uz iskusnije kolege i koleginice, shvatila koliko malo znam o novinarstvu i počela učiti novinarske forme. Tako je sve počelo. Uslijedile su novine, zatim televizija prije gotovo 20 godina – moja velika ljubav. Provela sam mnoge godine radeći u redakcijama informativnog i kulturno-zabavnog programa, kao novinarka, urednica, voditeljica. Kasnije sam željela napredovati u smislu bavljenja novinarstvom koje donosi promjene, te sam od 2013. godine u Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), a unazad šest godina radim kao zamjenica glavnog i odgovornog urednika na našem Detektor portalu.
Foto: Dženat Dreković
Izazovi istraživačkog novinarstva
Radili ste u različitim medijskim kućama. Kako je to utjecalo na Vašu novinarsku filozofiju i pristup izvještavanju?
Zaista sam zahvalna što sam imala priliku upoznati divne ljude i učiti od njih u različitim medijima. Znate, kao dijete gledate nekoga na televiziji, a kasnije imate priliku raditi s tim ljudima. Od doajena bosanskohercegovačkog novinarstva i dugogodišnjeg novinara Radija Slobodna Evropa Bude Vukobrata do producenta i snimatelja Edina Humačkića na TV Alfa – ljudi koji, nažalost, više nisu među nama, a koji su me ohrabrivali, pomagali ili nečemu naučili. Naravno, tu je bilo i mnogo drugih sjajnih novinarki i novinara koji su nesebično dijelili svoje znanje, ali nema dovoljno prostora da ih sve nabrojim, kao ni druge medijske radnike.
Bile su to lekcije koje su me oblikovale. Nijedno radno iskustvo ne bih mijenjala, jer mi je svako koristilo – bilo da je riječ o radu u novinama, na radiju, televiziji, pa čak i u marketingu, u kojem sam se u jednom trenutku našla. Što se tiče moje profesionalne filozofije, oduvijek mi je najvažnija bila istina – da budem korektna, profesionalna i tačna, a upravo me BIRN BiH u tome najviše „isklesao“, jer su naši standardi rada zaista vrijedni. Oduvijek mi je bilo važno da se ne ogriješim o nekoga, da nekoga ne povrijedim svojim radom – a mislim da taj osjećaj dugujem roditeljima.
Dodjela nagrade EU za istraživačko novinarstvo
Šta je najizazovnije u istraživačkom novinarstvu u Bosni i Hercegovini danas i kako se nosite s tim izazovima? Kako se nosite sa stresom i emocijama koje donosi posao, posebno kada obrađujete osjetljive i emotivne teme.
Istraživačko novinarstvo uvijek predstavlja izazov, a posebno danas, kada su nezavisni mediji izloženi sistemskim napadima, poput nametanja Zakona o nevladinim organizacijama u RS, obustavom isplata zbog odluka Donalda Trumpa, ili kada se pokušavaju ušutkati novinari napadima i prijetnjama koji se slabo procesuiraju. U našem radu susretali smo se s prijetnjama i iza nas je jedna osuđujuća presuda za prijetnje novinarima BIRN-a BiH. Bila sam u nimalo zavidnim situacijama na terenima kada smo snimali priče o ratnim zločinima. Nedostatak informacija je jedan od najvažnijih problema s kojima se nose svi istraživački novinari, u smislu zatvorenih i netransparentnih institucija, pa tako i naša redakcija.
Sada radim kao urednica, što predstavlja poseban izazov u usklađivanju profesije, vremena, privatnog života, dječje škole i poslovnih komunikacija. U radu na istraživačkim pričama uvijek mi je nedostajalo vremena – to su dani, mjeseci, pa i godine rada na jednoj priči, provjere, ponavljanja i ponovne provjere. Ali tu su i sreća i ushićenje kada nešto otkrijete – posebna vrsta satisfakcije, možda čak i vrjednija od nagrada koje sam kasnije dobijala za te priče.
Novinari naše redakcije danas se bave izazovnim temama, a terenski rad ponekad uključuje i opasnosti, poput odlazaka u ratne zone – u Ukrajinu, proruska područja Moldavije ili mjesta gdje se nalaze ljudi koji bježe od zakona. Zato bih i sigurnost novinarki i novinara izdvojila kao poseban izazov.
Dugi niz godina radila sam samo priče o ratnim zločinima – u svim formama, uključujući i praćenje suđenja. To su najteži zadaci – bili, ostali – u emotivnom smislu. Razgovori s preživjelima, sa žrtvama ratnog seksualnog nasilja, s roditeljima koji traže djecu, s porodicama koje tragaju za najmilijima – donose suze i tugu, i uvijek će ih donositi, jer na takve sudbine ne možete ostati ravnodušni. Ipak, uvijek smo se trudili biti objektivni.
Ponekad me stid reći da nama također treba briga, novinarima koji se bave ovakvim poslom, jer ko smo mi da se požalimo pored nekoga ko još traga za kostima najmilijih. Ali samopomoć i okruženje su važni da opstanemo i bavimo se ovim temama, da ne dozvolimo da budu zaboravljene, da ne „izgorimo“. Zato sam zahvalna što je nama unutar tima obezbjeđena i psihološka pomoć. Stres i adrenalin su sastavni dio posla. Jednostavno se pomirite s tim i hendlate. Naravno ima boljih i gorih dana, ali to je novinarski život, ili ga živiš ili ne.
Dodjela nagrade EU za istraživačko novinarstvo
Pratite, govorite, pišete o radno zasnovanom nasilju nad ženama. Kako vidite ulogu novinarstva u promjenama zakonodavstva i javne svijesti o rodno zasnovanom nasilju u BiH? Koji su, po Vašem mišljenju, ključni koraci koje bi novinari mogli preduzeti kako bi pomogli u borbi protiv svih vrsta nasilja?
Novinarstvo se ne naziva bez razloga sedmom silom. Ja zaista vjerujem da mi mijenjamo stvari. Znate, nakon naših priča ljudi su odlazili u zatvor zbog silovanja, zato smatram da je naš doprinos ogroman. No, istovremeno, moramo biti izuzetno oprezni u radu na osjetljivim temama. Ključ je u razmjeni znanja i stalnoj edukaciji – kako građana, tako i novinarske zajednice – od toga kako pristupiti žrtvi, šta smijemo, a šta ne smijemo objaviti, do pitanja jesmo li dovoljno transformativni i proaktivni u svom radu, gender odgovorni, osviješteni.
Značajan dio novinarske zajednice aktivno se zalagao za uvođenje femicida kao krivičnog djela, uključujući i brojne Detektor priče, kao i za zakone protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Stvarali smo pritisak, ukazivali na nedostatke i vjerujem da smo pomogli, ali pred nama je još dug put – sve dok su statistike ubistava ovakve kakve, nažalost, jesu. Ove teme moraju biti svakodnevno prisutne. Moramo stalno osvještavati naše čitatelje i gledatelje o zločinima iz mržnje, nasilju i prevenciji koja je u našoj moći, jer odgovornost ne leži samo na institucijama, već i na svakom pojedincu.
Nažalost, postoje brojni portali koji se nazivaju medijima, a koji na jedan vrlo pogrešan način izvještavaju o nasilju samo kada se ono desi, nerijetko omalovažavajući žrtve ili prebacujući krivicu na njih. Ipak, ne volim o njima razmišljati kao o novinarkama i novinarima.
Koristite dokumentarni film kao formu propitivanja društva. Kako vidite ulogu dokumentarnih filmova u promjenama društvenih normi i podizanju svijesti o važnim pitanjima?
Imam skromno iskustvo kao autorica i rediteljica dvaju filmova, „Pod zemljom“ i „Četiri zida“, te sam bila dio uredničkog tima na drugim filmovima svoje redakcije. Moj prvi film, „Pod zemljom“, prikazan na SFF-u, predstavljao je ostvarenje moje dugogodišnje želje da ekranizujem priču o ratnoj bolnici u kojoj je, četiri metra pod zemljom, rođeno 500 beba i spašeno na stotine života u Olovu. Zaista sam posebno emotivno vezana za taj film.
S druge strane, „Četiri zida“ propituje odnos društva prema LGBT populaciji u BiH i regionu. Iako činjenično potkrijepljen, film – za razliku od drugih novinarskih formi – omogućava drugačiji pristup: emotivniji, slikovitiji, koji utiče na gledatelje, širi im vidike i edukuje ih. Film je zaista skupo, ali moćno sredstvo podizanja svijesti o ljudskim pravima, nepravdama, sistemskim ropustima i ljudskim borbama.
Više da djelujemo, manje da lajkamo!
Šta smatrate najvažnijim aspektima novinarskog obrazovanja i profesionalne etike koju treba prenijeti budućim generacijama? Šta biste savjetovali mladim novinarima koji se tek počinju baviti istraživačkim novinarstvom – kako da ostanemo motivisani uprkos svim izazovima?
Izbalansirano, objektivno, tačno i provjereno izvještavanje, uz poštovanje kodeksa i etičkih normi, kao i senzitivni i humani pristup u radu s osjetljivim kategorijama, moraju nam uvijek biti imperativ. Sada ću zvučati kao moja razrednica i profesorica jezika i književnosti iz Treće gimnazije, koja je govorila: „Čitati, čitati, čitati, od zvijezde do zvijezde, samo čitati.“ Zaista je važno da novinarke i novinari čitaju, prate svjetske medije i edukuju se kad god mogu. Znam da su edukacije skupe i da ih ne finansiraju sve redakcije, ali toliko je sadržaja dostupno online – jednostavno moramo pratiti trendove. Trud se isplati. Vrijeme uloženo u priče donosi rezultate – možda ih nećete odmah vidjeti, ali doći će. Možda baš vaša priča nekome donese sreću, spas ili pravdu.
Džana, kako možemo učestvovati u procesima koji bi mogli unaprijediti bosanskohercegovačko društvo? Da li napredujemo kao društvo?
Recimo, kad sam pročitala ovo pitanje, pred očima su mi bili studenti iz Srbije i njihova borba – moj naklon do poda, a onda pomislim na okupljanja kod nas u BiH, recimo na protestima protiv ubistva žena, pa se postidim. Neaktivni smo, imam osjećaj da, šta god da nam se desi, eventualno ćemo napisati post na društvenim mrežama. Da li napredujemo kao društvo? Ovo je zaista teško pitanje. Ko sam ja da sudim? Smatram da svako od nas, na svom nivou kao pojedinac, može da doprinese – od malih stvari do onih velikih. Više da djelujemo, manje da lajkamo.
Foto: Anes Asotić