Kraj je februara.
Bijel i hladan zimski dan. Snijegom prekriveni krovovi kuća puštaju pramičke dima, a krošnje drveća se povijaju pod čistim i blistavim plaštom što ih krasi.
Selom se čuje tišina, koju rascijepi poneki zvuk granate ispaljene onako kastile pa gdje pogodi. Navikli smo na granate, na tišinu nismo, a vlada i čuje se.
Stajala sam ispred štale, na seoskom putu. Stajala, gledala bjelinu i slušala tišinu. Bila sam gladna. Daleko je do iftara. Mislila sam i molila Boga da svekar do iftara donese ruksak s mesom iz Dugih Stijena.
Odavno nismo dovoljno jeli. Otišao je prije sehura s pola glavice luka i komadićem kukuruze u lov. U šumi će zapostiti.
,,Nije se čula puška” reče mi nena preko ograde, kao da mi pročita misli. I ona se nadala da joj sin donese iftar. Bez riječi sam je pogledala, a ona sa štapom u ruci nesigurnim korakom zamače u staklenu verandu okovanu injem.
Iza plota na krivini pojavi se prvo tirkizna ručno opletena beretka a za njom kaputić iste boje. U ovoj bjelini učini se nestrvaran. Prilazila mi je djevojka. Visoka i mršava. Kapa na glavi je djelimično skrivala kao plamen crvenu kosu. Uvojci su bili razasuti niz ramena i leđa izvehđalog kaputića, koji je bio zakopčan do pod bradu a preko struka stegnut kaišem. Iznad kragne kaputa virilo je sitno bijelo lice uokvireno crvenim kovrdžama. Dva zelena oka ispod kape su me gledala kao da u meni vide spas.
Kada je prišla zastade.
Ja sam je gledala, čudila se i divila ljepoti.
Stajale smo.
Ona je čekala da prepoznam taj pogled pun isčekivanja, a ja sam čekala da ona progovori. Znala sam da izbjeglice a i mnogi mještani nemaju šta jesti i da je gladna kao i ja.
Shvatila sam da prosi.
,,Sačekaj” , kažem joj.
Stajala je dok se nisam vratila iz kuće. Gurnem joj u ruku šaku prženog ječma.
Gledam je i kažem ,,nemam ni ja”.
Rekla je ,,hvala” a pogled zelenih očiju me prekrio zahvalnošču, kao da sam je spasila od smrti. U desetak sporih koraka, kao da kupuje vrijeme, zakucala je na sljedeća vrata, i na sljedeća, i na još jedna.
Pružala je praznu šaku.
Nije nosila ništa.
Sve što je dobila stalo je u džepove tirkiznog kaputa.
Zamakla je iza posljednje kuće u selu i nikada je više nisam vidjela. Tu veče smo ,,obilno” iftarili neslanog zeca iz rerne iako se nije čula puška.
I nena je bez ijednog zuba pokušavala savladati komadić zečijeg mesa. Šta li je jela crvenokosa djevojka u tirkiznoj kapici?
Proljeće 1993 god. donijelo je i nafaku.
Kasnije sam saznala da je djevojka bila izbjeglica od Višegrada.
Kako se zvala-ne znam.
Da li je živa-ne znam.
Sjećam se samo njene ljepote u bjelini ratne zime 1993. g. Ramazanski i ove godine, bez brige šta će se iftariti, elhamdulilah!
Da li insana može spasiti zrno prženog ječma?!