Rođen sam prvog aprila prije tačno 55 godina i nekako mi se oduvijek čini da ako ništa, barem nikad nikome nisam smetao.
Kažu ljudi da je tog prvog aprila 1970 godine bio lijep dan. Sunčan, ne kao danas ali svaki dan je lijep i sve ima smisao, nekome je i kiša blagoslov. Moje ime na arapskom jeziku znači sretan. Jesam li bio sretan u životu. Koliko god nekom izgledalo čudno odgovor je pozitivan.
Kao prvo, preživio sam rat, svi moji su ga preživjeli i to je samo po sebi velika stvar. Obilježio nam je živote taj nesretni rat. Ovdje se vrijeme mjeri: do rata i poslije rata.
Meni je nekako taj prvi april baš lijep datum za roditi se. Optimisti kažu dan šale a pesimisti opet kažu: dan lažova.
Uvijek biram optimiste.
Čovjek je onakav kakav želi biti. Biram biti dobar, nekad to graniči sa glupošću jer ne dobije se uvijek nazad ono sto se da ali čini mi se da mi je misija da budem takav i moram priznati da sam uvijek više volio da dajem a ne da primam.
Lijep je kažem vam taj prvi april. Uvijek je lijep.Iza tog lijepog prvog, uvijek ide drugi april, a taj drugi je onaj teški- realni, životni april. Taj datum ne volim ali i on je moj pa se to dvoje mora “uzeti ” u paketu.
Dan je to kojim se podsjeća na svjesnost da negdje na svijetu postoje djeca, ljudi, osobe sa autizmom. Moj stariji sin je dijete iz autisticnog spektra. Strašno je iskušenje taj Autizam ali sta god da napišem o tome nece razumjeti oni koji to ne žive. Nekad mi se čini da čak ni to ne bih mijenjao u životu jer i to je nekako moje.
Volim ja sva moja iskušenja pa i to. A teško bude, umori se čovjek. Umor je realna stvar ako brineš o nekome 24 sata dnevno, troši se ogromna emocija i energija da se popravi kvalitet života kod osobe iz autističnog spektra. Sve ipak ima svoju svrhu pa tako i ovo iskušenje, bolest pa i smrt bliskih ljudi.
Recimo da smrt roditelja covjek nikad do kraja ne prihvati ali puno nas zivi s tim i svako od nas ima svoju traumu. Bol ne smije uništiti razum jer onog koga kušnja ne ojača smrvi ga i više nije upotrebljiv za ovaj svijet. Bitno je taj prvi udar dočekati na prsa, grudima, srcem,fudbalskim žargonom bi rekli: uštopati loptu.
Poslije bude lakše.
Kad bih podijelio život na tri trećine po 18 godina sasvim sigurno prva je najdraža. Bezbrižna je,dijete si. Sve sto radiš je učenje, igra i ljubav. Voliš sve oko sebe osim ponekog starijeg nasilnika koji je u tom momentu jači od tebe jer se ti još nisi do kraja razvio ali i tome brzo dođe kraj.
Druga trećina života, nakon 18-te godine te sprema za ostatak života. Rekao bih da te presudno oblikuje. Meni se u njoj od moje 22-ge desio rat, strašan krvavi rat u kojem je moja generacija iznijela najveći teret. I sam sam ranjen nekoliko puta boreći se za državu Bosnu i Hercegovinu. Istinski sam vjerovao da se borimo za pravdu, istinu i protiv onih koji su razarali moju domovinu. Zajebaše nas kao i njih njihovi ali to je duga i druga tema.
Treća faza je opet rat, samo ovaj put teži i opasniji. Udar na mentalno zdravlje, bolesti, smrti bitnih ljudi i mnogo mnogo teških kušnji. Lomi život zadnje dvije decenije ali ne damo se mi Bosanci iako kažu da nas i nema.
Danas kad završavam 55 i ulazim u tu famoznu 56-tu godinu čini mi se da nikad nisam bio sretniji, čistijih misli i mudriji bez obzira na sve što je tu pred nama a objektivno nikad nije bilo teže i zahtjevnije.Hvala dragom Bogu na tome, hvala svim ljudima koji su oplemenili moj život. Dosta ih je uticalo na oblikovanje moje personalnosti i svi su pozitivni. Nekako sam uvijek imao sreće s ljudima jer postoji samo par ljudi u mom životu koje bih volio da nikad nisam sreo.
Ove godine su dobre i zbog toga sto covjek postane mudriji, razumniji, bez naglih i agresivnih pokreta. Svako od nas ima puno iskušenja u toku svog života pa sam imao i ja ali me ništa za ove moje lijepih 55 godina nije slomilo do kraja a i neće.A bilo je zaista puno toga za sve ove godine. Svaka je godina mog zivota imala svoje teškoće, ipak ova zadnja od aprila do sprila ubjedljivo je najgora do sada.
Mojoj dragoj krajem aprila dijagnosticiran je karcinom koji se u tih godinu dana znacajno prosirio daće Bog snage da se kao i do sada izborimo i sa tim iskušenjem. Pišem vec nekoliko godina neke materijale o svim tim vremenima i nadam se da ce sve zavrsiti jednom lijepom i poučnom knjigom koja će biti kombinacija svih tih żivotnih priča. Sve u životu bude onako kako ti to vidiš.
Dobro ti je ako voliš Boga, voliš ljude,voliš životinje, cvijeće, voliš sve oko sebe.Lijep je osjećaj kad voliš.
A voliti i biti voljen je možda najbitnije u životu.
Kažu da u životu ne smiješ pogriješiti samo u dvije stvari: u izboru partnera s kojim ćeš imati djecu i u izboru posla koji radiš. Rijetki imaju oboje.
Čini mi se da sam oba puta dobro birao bez obzira na sve poteškoće tih odabira. Najbitnije je naučiti nositi se sa svim preprekama na putu kojim se hoda i mozda je banalno ali veoma bitno- puno se smijati. Kad se prestanem smijati znaću da su mi baterije iscurile. Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici a optimist vidi priliku u svakoj poteškoći.
Na kraju Bog određuje sve i sve što imamo i nemamo on nam je odredio. Sve je, da se ponovimo stvar percepcije, pogleda na dobre i loše stvari. Otprilike je takav i život. Svako ima svoja uvjerenja i živi u skladu s njima. Oblikuješ se kao mali dječak i uglavnom ostaneš takav kakvim te usmjere u ranoj mladosti.
Odstupanja su neznatna, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Govorim o karakteru, moralu i poštenju. Ali ako zbilja patiš, ako puno boli nekad moraš da se isplačeš. Izbaci ono što te muči na par minuta i guraj dalje.
Sve ono što sam živio do sada ipak je jedna sjajna priča u kojoj se jos uvijek budim sretan svakog jutra. Pogledam se u ogledalo i kažem sam sebi: nije to tako loše ni ispalo.
Kad pomislim šta bih sebi poželio u buducnosti mislim samo na jednu stvar: da mi porodica bude na okupu do kraja mog života.
Čuvajte se i budite uvijek sretni i zadovoljni. To pravi razliku.
SEAD PESTO
