Vakat je ustajati, vec je haman osam sati, valja kahvu pristaviti i sa babom kahvenisati. Ulazim u dnevni boravak,
-Uranijo naspavo babo, a on otpozdravi dizuci ruku.
Takav je nas jutarnji pozdrav vec godinama. Tek kasnije kad preselami i kad kahva zamirise na stolu krenuce nas muhabet.
Kad si usto i jesil mogo spavati zapitah ja uz prvi srkaj kahve. Bogme ko i svako jutro, porano sam usto, uzo abdest klanjo rani sabah i uzo Kur’an uciti.
Gledam babu, cini mi se da svako jutro dok pijemo kahvu primjetim na njegovom licu ili rukama boru vise ili dublju.. Sta ces godine cine svoje. Nasabiro Ahmo devedeset i jednu a jos je kuvetli, dao mu dragi Bog lahku starost. Malo malo pa pita , kako li ce sutra vrijeme biti hocu li ja moci u Rogaticu. Okrene se opet I nastavi uciti u Kur’anu. Gledam babu i prisjetih se njegovog kazivanja o vjeri o njegovom pohadjanju mejtefa i pocetku ucenja u Kur` anu. Jednom mi se pozali kako mu je naj zalivije sto mene nepoduci jal Ediba ucenju u Kur`anu.. Govorio je: “More biti da ce se nakon trista a mozda i vise godina ucenja Kur` ana u nasoj kuci, sa mojom smrti i zavrsiti. Prico mi je i kako je njega njegov dedo poducavo harfovima a kasnije i babo i kako je naucio harfove prije nego slova. A klanjati je naucio prije nego ce u skolu poci. Prica kako bi sa dedom iso u tekijsku djamiju na svaki vakat osim sabaha (nije ga dedo htio buditi)i da je vec tada klanjo sa ostalim dzematom.
Eto imadoh zelju u ovim ramazanskim nocima ispricati jednu pricicu o mom babi Ahmi koji se vise od osamdeset godina posvetio ucenjem u Kur`anu, Namazu i Ramazanu. I ovaj osamdeset i neki ramazan zapoceo je postom. Pa molim dragog Allaha da mom babi da zdravlja, snage i volje da i ovaj ramazan isposti u zdravlju i rahatluku.