Split je imao Miljenka Smoju i Borisa Dvornika, Sarajevo Zuku Džumhura i Enku Mehmedbašića, Beograd Minimaxa, a mi Avdagu. Šeret bosanski. Sa našim začinom. Proći čaršijom, a ne sresti Avdagu je bilo, pa gotovo nemoguće. Lična karta čaršije. Mogo i sa starim, ko i sa djecom. Avdagin je bio svako, ko je volio vic .Ko je znao primiti i davati.
O njemu je najteže pisati. Ko ježa u golim rukama nosati. Bocka na sve strane.
Ako si čuo galamu pionira i brkatog čoju među njima, da mu dovikuju, znaj da je to bio Kočija. U jednoj sekundi razdraganu djecu pretvara u veoma zabrinutu. Stane Avdaga ili ti Kočija ili Ab, a sve je to jedan isti čojo, pred okupljenu dječicu i počne:
-Hajmo, brz odgovor na tri pitanja.
Ko odgovori čokolada.
More li?
Dobro.
Pazi vamo:
-Šta je teže: Kila vune ili kila olova?
-Kila olova!
Djeca bez stanke i uglas.
-Stan,stan malko.
Promućkajte glavicama.Hajde.
-Kila vune.
Dječica opet.
-Isto! Ubaci neki žućo sa četkastom kosom.
-E ne pika!
Fulili ste.
Tek od treći put.
Ništa.
Matematika slabo.
Hajmo drugo pitanje.
Važi.
Idemo.
-Što je dim bijel?
Ćeškaju se dječurlija,došaptavaju,ali odgovora nema.
-A koje je bilo treće?
Reci nam.
Molimo te.
-Dobro.
Evo ga.
Vita jela zelen bor želim brzi odgovor:
-Zašto kriška namazana marmeladom uvijek u prašinu padne na marmeladu?
Haj sad.
Da čujem!
Zbunjena djeca počnu prčiti usta, šaputati i uzdigivati obravama i ramenima. Ab im prekine muku.
-Hajte kući pali ste.
Bolje učite.
Slabo ovo danas.
Opet ću vas pitati.
Pozdravite učiteljicu.
Njoj ću dati čokoladu.
-A šta ćemo reći?
-Veliki pozdrav od onog brke sa ćaršije.
Znaće ona.
Hajte.
Kiflaj sad.
Poslije Miće i Mute, bio i osto najveći zaljubljenik motora u ćaršiji. Pa i Kvava donekle. Avdagu si mogo vidjeti da vozi i one dobre, moderne, jake, a i one što se deru ko da idu trista na sat, a idu jedva trideset. Ponekad bi na tekme dolazio na onom Lidinom mopedu. Kad su motori u pitanju, kod Kočije nije bilo ćesmeka.
Jednom su Mutine neke trofejce motore osposobili i takmičili se na rogatičkom moto-krosu po Ptičijaku.
Zajedno sa Dudom. Možda je još neko jurco,ali se ne sjećam.
Onog nekog Slovenca, što je bio glavna faca u Jugi, izbacili iz trke.
Motori, i glavni i rezervni ispali iz igre. Slovenac otišo sav utučen iz Roge. Nikad mu nije bilo jasno šta ga je snašlo.
Jednom u vožnji prema Rogenburgu, meni to na um palo i pito Avdagu, kako se to mogla desiti. Kaže Avdaga:
– Spuco ga šećer. A vala se puno i kofrčio.
-Pa kako šećer!Vozio je onaj Slovenac, ali motori zakazali.
-Spuco ga u rezervar?
Odmah sam skonto da je nekom šeretu platio da to odradi. Nije mu dao da se folira u našoj ćaršiji.
Moro je znati da su taj dan on i Duda glavne zvijezde.
-Što se nije raspito sveznajući Slovenac đe je došo!? Austijski konjušar.
Druga velika ljubav je mikrofon i dobra pjesma. Uz jednu falinku. Ne voli učiti tekstove. Mrsko mu. Zato mu je „Omer beže“ najdraža. Zna je napamet. Zato i žmiri dok je pjeva. Ko horo.
Pjeva i arije. Ko Pavaroti. Kad podigne visoko, sve fleke sa duvara otpadaju.
Sjećam se da nam je jednom kod Čiće pjevo meksikanske. Dvije riječi smo ufatili, a ono ostalo? Ako i on zna,Bog me ubio.
A lijepo zvučalo.
Što jes,jes.
Pitko.
Ahbabio je najčešće sa Ćojom, Somom,Taletom, Nedimom i Jakim iz Gračanice. Sa pojedinim i u školu išo. I tada nije mogo bez vica I gega.U ono doba Avdaga i raja nisu imali prilike puno ganjati slatkiše. Al bilo tikve. Glavna zanimacija bila košpice. Kako je on dolazio iz Zakule, bilo toga pored Rakitnice, sijaset. Svi se navikli da Ab donosi košpice. I muško i žensko.
Avdagini džepovi se pretvorili u samoposlugu.
Kako ko nalijeto, rukom i u džep.
Po košpe.
Počelo ga to malo i nervirati.
Jedan dan kad je tebalo ići na izlet, obuko pantole bez džepova.
Okupili se pred školom.
Rano jutro.
Svi još bunovni.
A ona ti se Lejla zatrči i pravo u samoposlugu po poznati proizvod.
Brže je ruku izbacila, nego što je ubacila.
Prosikta:-Papane bezobrazni,onaj pljevljanski!
Avdaga se zavratio od smijeha.
Kad se malo pribro pitala ga raja:
-Šta bi Kočija?
-Ništa.Tražila košpe,a naletila na suncokret.
Njegova generacija se i danas smije Avdaginim košpicama.
Osto je vjeran motorima.Sipa im gorivo ko pumpar.
I naravno pjeva.
O našem Fazlinoviću bi takođe mogli u nastavcima.
22.juna 2011.godine.
Aci Tagor 1414
P.S.Dužan sam Avdičeviću Mustafi možda i priče u nastavcima.
Obično kažu,da iz veselih ljudi stoji težak život.
Mustafa ga bijedi vicom, gegom, satirom.
Mujo oprez! Čuvaj se šećera.
Aci Tagor 1414
foto: fb