Svako vrijeme ima boljku pomodarstva, po onoj narodnoj: “Vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu“. Dosta vremena KUD-vo u Rogatici je bilo odlično društvo,u svakom pogledu.
Kako sviračkom, tako i pjevačkom. I igrački su dobro stajali, sa nekoliko garnitura nošnji. Imali su i vlastiti prostor. Sve je to, čini mi se, filigranski vodio Hodžić Huso. Po povratku sa turneje po sjevernoj Africi, pojavi se želja vodećih ljudi po mjesnim zajednicama da i oni imaju svoja društva.
I krenu to.
Prvo u Kukavicama pod vodstvom Jamaković Fadila.
Solidni bili,ali su u dramskim igrokazima otišli ponajdalje. Adut im je bila mala Zehra, sada uvažena pjevačica.
Imalo i Gučevo svoje društvo.
Bile su neke sekcije i na drugim krajevima.
Dan opštine je bio 6.septembar. Ali većina kulturnih događanja je bila petog na gradskom igralištu. Tog petog, politika, ona kulturna, odredila da prije pravih pjevača i njihovog većernjeg koncerta bude smotra lokalnog folklora.
Ambiciozno, ali moralo se.
Uslovili lokalci, da svako vodi najavu u svojoj režiji. Usvoilo se.
Bina ispod prozora KUD-a je pripremljena da primi veći broj učesnika. Sve isprobano i uštimano. Smotra krenula u kasno poslijepodne, u sumrak sami.Tu oko bine uvijek se motao komšiluk.
Za red oko same bine starali se Mišo-„Belegija“, Avdaga, Maci i pokoje poljunče.
Predzadnje je nastupalo društvo iz Gučeva. U ulogu domaćina se prometnuo Belegija. Saznali smo da je to zbog
voditeljice njihovog nastupa. Radila u „Jasni“. Bila visoka,dobre japije, ali sa oskudnijom fasadom. Nosila minjak. Svi se na nju palili, ali niko ko domaćin. Voditeljima je bilo malo teže, jer su se stalno penjali drvenim stepenicama, koje su bile prislonjene sa strane .Ali su imali podršku u šarmantnom domaćinu, koji je likom podsjećao na Tomu Zdravkovića, i trudio se biti uvijek pri ruci.
Tribine se napunile.
Narod se uživio.
Pjesma i igra se ori stadionom.
Jedna grupa mijenja drugu.
Kad su folkloristi odigrali svoje, voditeljica imala obavezu da najavi orkestar i pjevače.
Ali, ponijelo je i zadržala se u raji. Kasnila sa najavom. Žureći se jedva progurala do basamaka, i malo brže zakoračila. Ono jedno hašarijasto poljunče joj zape nogu.
Posrnu.
Brzinom munje reagova Belegija.
Ufati je za ruku i trznu ka podijumu.
Kako je trznu, ona gruhnu i podvrisnu direktno u mikrofon:
– Eee kuku,prdok!
Stadion se prolomi od smijeha.
Zadugo se raja smijala našem pomodarstvu, a lokalna društva nakon izvjesnog vremena završiše ko i naša slavna voditeljica.
Sarajevo, mjeseca juna 2011.godine
Aci Tagor 1414