Guzva u centru, bas kao prije kad dodje ringispil ili kad cigani dovedu medvjeda pa svi redom navale da vide cudo,”dosao nam vele cetnik u sred bijela dana u centar, a nasi ga primijetili samo na jedan kilometar prije ”. Otkud je i sto je dosao ovamo, niko ne zna, ali su zato svi u svojim glavama za dvije minute razradili teoriju, pocev od njegovog putovanja pa do zadatka koji treba da zavrsi.
Ovi sto su cesto putovali u Rogaticu autobusom, su ga i prepoznali,”ma to je onaj Savo sto je u autobusu uvijek zauzimao dva mjesta, jedno sebi, jedno litrenjaci, a vala i da nije, kod njeg nije htio sjesti ni vlah ni turcin” govorili su. Vidjao sam ga i ja ponekad ponedeljkom, u carsijskom parku na klupi kad ga sljivovica i zega savladaju ,pa zato i nisam bio bas radoznao. ”Civteli covjek moze samo civteluk donijeti i nista vise”, a to se i poklapalo sa mojom teorijom o cilju njegovog dolaska.
Smjesten je u prostorije gdje je prije rata bila posta pa su radoznali mogli kad hoce doci da ga vide . Stanari skolske zgrade i humanitarci su imli najvise glavobolje od njegovog dolaska, prvi su mu morali spremati hranu a drugi, uvrstiti ga na spiskove za humanitarnu,”samo da ne odulji” govorili su ”pa nek vala rade snjim sta hoce”.
Vijest je ko vjetar planinski obisla cijelu zonu za cas i postala prva tacka dnevnog reda na svim sastancima.
Stariji i iskusniji ljudi su kritikovali strazare, starjesine i strazari kovali planove kako ce se opravdati, zene u sklonistima i podrumima sapcuci planirale sta treba snjim uraditi, saldzije nagadjale kad mu je poslednji put oprano ono malo sto je od kosulje ostalo, i kako je sigurno jos prije rata u oranju izgubio noktaricu, policajci opet, kako saznati sto je dosao i kako je dosao, kako ga sprijeciti da ne odnese koju tajnu.
U redu za humanitarnu pomoc,se saptalo o tom cudu koje se pojavi bas u vrijeme kad je situacija na linijama prilicno mirna, pa su se ljudi plasili da opet ne zapuca.
Ne znam, nisam cuo, sta su pricali oni sto ga ovamo poslase, ali se da pretpostaviti. Saldzije sa one strane su bezbeli malo saleci se a malo prepadajuci one oko sebe govorili,”ode Savo na sunecenje, morace ga sigurno okupati prije nego ga upuste u dzamiju, oce ga saslusavati ko pravog obavjestajca, morace jado pricati i kad je zadnji put popio, izbice mu iz glave i onaj mahmurluk od prije dvije godine”.
Oni iz staba komsijskog su sigurno pripremali dvoglede da iznad Ribioca posmatraju kako Zepci prave vjesala ko u kaubojskim filmovima, i nagadjali ko ce mu gurnuti stolicu ispod nogu. Oni sto su znali zbog cega su ga poslali su se hinjski smijali i podupirali nagadjanja ovih drugih, ocekujuci da im veza javi sta se stvarno desava.
A u stvari nije se bas nista posebno desavalo, osim sto je njegov dolazak skrenuo i u stranu stavio redovne traceve, pa su i oni sto su bili ljuti na humanitarce, sto im dadose manje brasna ili lose i nejednake cipele, za trenutak zaboravili huju, i odustali od planirane kavge sa Sukrijom koji je prosle sedmice bio glavni na podjeli.
Prava istina o tome ko je i zasto poslao Savu, i zbog cega su ga opet nasi drzali toliko dugo na hrani nece se nikad znati.
Moja pretpostavka za ove prve je; maknuti ga sa hrane; objaviti na svim mogucim glasilima da u Zepi ima zarobljenih Srba; ne bi bilo lose ni da bude ubijen jer svi znaju da je invalid i alkoholicar, a to bi za propagandu bilo izvanredno; ako se opet vrati pricace o strahotama koje je prezivio, kako su ga Zepci na kolac nabijali a eto ostao ziv, mozda i legenda od njeg postane jer doci u sred Zepe u po bijela dana nije lahko.
To ce svakako podici moral kod stanovnistva i poduprijeti planove da se ti Zepci jednom za uvijek zatru.
Sto su ga ovi dolje drzali tako dugo, ne znam.
Savo je redovno dobivao hranu, neki su sa njim pomalo i razgovarali, da bi ga nasi nakon duzeg vremena, istog onakvog kakav je i dosao, otpratili na Boksanicu i poslali njegovim gazdama.
Ne znam koje je odlicje za svoj podvig dobio.