Legenda kaze, da su nekad u neka stara vremena, ovdje zivjeli nekakvi luterani i da ih je jedne zime zatrpao snijeg. Nene su pricale da je bilo namjeta i visih od pet metara. Nestali su te zime sa svim sto su stvariali, ko zna koliko generacija i za koliko vremena.
Da u ovoj legendi ima i istine, govore zidine i ostaci magaza iskopanih u krecnjackom kamenjaru koji ce vjecno svjedociti da je na ovom terenu bilo povece naselje.
Tu, na tom platou, cija je nadmorska visina veca od hiljadu metara, vjerovatno su mogli uzgajati samo jecam i krompir pa se da zakljuciti da im je stocarstvo bilo glavno zanimanje.
Ne znam koliko je vremena prhujalo od njihovog nestanka i koliko je ovaj plato bio prazan i pust, ali znam da je pred ovaj poslednji rat ovdje bilo ponovo izgradjeno omanje selo. Istina, objekti namijenjeni samo za ljetni period, ali sa svim sto domacinstvu treba.
Sjedim tu na jednoj od tih zidina i gledam kako se istorija ponavlja, gledam kako ponovo ”stare kuce” nestaju, samo ovoga puta u plamenu i krvi, ovoga puta njihovi zitelji se tu poslednji put oprastaju sa svojim najdrazim i sa ”starim kucama”, ovoga puta stanari idu u neizvijesnost a ”stare kuce” da cekaju neke nove zitelje koji ce mozda opet kad vrijeme neko bolje dodje sakupljati tu stada i praviti nove kuce.
Na susjednom kamenu sjedi moja komsinica iz djetinjsvta, starija malo od mene a i bolesnija, mora nekud ici ali ne zna kud, nikad ona nije napustala ovaj teren a eto sad mora. Gleda me onako blijedo, htjela bi me utjesiti jer zna da su mi sanse da prezivim ravne nuli, pokusava nesto da izusti ali ne ide, zapelo joj u grlu, bas kao djetetu kad zagrize poveci komad nezrele kruske.
Najednom poce:
” Cuvaj mi, nadji mu se pri ruci, ako mu sta zatreba, ti si opet stariji i iskusniji, umrijecu ako se mom Meci sta desi, nisam ga ni zagrlila a ode, ne moze ni da gleda u mene, ode prema sumi traziti spasa, a ja idem prema autobusima da se molim za svog Mecu. Ne znam ni ja hocu li ziva i do autobusa stici a tamo sta nas ceka, Bog sami zna.”.
Ja je slusam i gledam kako se oko nas mozda poslednji put rastaju, brat i sestra, otac i kci, majka i sin, muz i zena, kako se stare kuce zaljevaju suzama i negdje na Lucicama na putu prema sumi, nestaju oni koji su osudjeni na smrt.
Ko taj prizor nije gledao on ne zna sta je to bol, sta je to tuga. Duse ne pucaju ko kosti kad se lome, one kad se lome to nekako bolinije izgleda, to vise ubija, i vise boli, tu onako sjedecke ili stojecke umires i ozivljavas bez da te neko zaljeva vodom i vraca u zivot.
Ovi novi sto hoce da budu njihove, ih ne vole i oni ih nece, oni tu nece da zive, ali oni vole da su one prezne, da su puste, i bez ljudi i bez zivotinja, oni to hoce.
Umrijecu a necu shvati zasto to hoce, kako se to uziva, i sto se uziva u paljenju i ubijanju, u nesreci nesretnika.
Prepisano iz dnevnika 7.jula 2007