Advijine ponjave – ROGATICA.COM

Broj pregleda: 425

Ovo je prica o jednoj skromnoj i cestitoj familiji, a koji su zivili u Kovanju kod nase Rogatice, tacnije o porodici rahmetli Halidage Hodzica. Halidaga je rodjen 1932 godine i tamo negdje u drugoj polovini pedesetih je ozenio Pembu sa Orahova, od famelije Avdic. Pemba je rodjena 1936 godine. Izrodili su troje djece: Hediju, Adviju i najmladjeg Rifeta…
Halidage rahmetli ce se mnogi sjetiti citajuci ovu moju pricu. Radio je kao lozac u Ciglani u svom Kovanju ali od jedne plate se nije moglo bas najbolje ziviti pa je vrijedni Halidaga naso nacina da svojoj porodici obezbijedi skromnu ali lijepu zivotnu egzistenciju.

Pored poljoprivrede kojom su se bavila sva nasa rogaticka seoska domacinstva Halidaga je kupio sebi motor Vespu i motorku za rezanje drva.
E pa po obadvome ce ga se mnogi sjetiti samo da napomenem da to datira iz perioda od skoro pet decenija unazad pa onda naovamo. U to vrijeme je slabo ko imo motor a jos jedan od sretnih vlasnika je bio i moj babo rahmetli ali ova prica ide dalje o Halidagi.
Vrijeme kada su nasi ocevi dugotrajnim rucnim zaganjem (pilanjem) drva obezbjedjivali sigurnu i toplu kucu u zimskom periodu. Pocni bi sa rezanjem drva u po ljeta jer je trebalo obezbijediti najmanje deset metara jer nikad neznas kaka ce i kolko teska biti bosanska zima.
i onda se pojavio Halidaga sa svojim motorom i motorkom.
Motorom je zacas stizo u svaki cosak Rogatice a cudnom spravom, zvanom motorka, je za nekolka sahata odradjivo poso za koji je nasim ocevima trebalo mjeseci mukotrpnog popodnevog rada. Popodnevnog naravno jer tada su stizali sa posla kuci i prifacali se zage i sikire.
Tamo negdje krajem sezdesetih si mogo vidjeti kad proleti motor i malog Rifeta kako sjedi iza i kako se cvrsto drzi za babin kaput, jer ga je babo Halidaga vodio cesto sa sobom. Ucio je babo malog Rifeta od malehna raznim vjestinama.
Halidaga je polovinom osamdesetih otiso u pemziju a pet godina kasnije, tacnije ’90, je preselio na ahiret. Allah mu rahmetile…

Najstarija scer Hedija se udala za Hamdiju Cavcica TPR-ovog portira i sad zive u Americi. Eno slike dole pa pogledajte a o njima i neznam Bogzna sta vise napisati osim da zive dobro…

Najmladji Rifet nije vise mali i njemu jos nepune dvije pa petobanka, mladji od mene samo godinu.
Zavrsio je ekonomsku i to kao druga generacija ekonomista a iso je u razred sa: Mutom Zolotom, Sefom Zagoricom, rahmetli Semsom Kulovcem, Farukom Omeragicem, Murisom Cengicem…
Prije agresije na nas grad radio je u TPR-u, gdje sam i sam radio, tako da ga poznajem jako dobro.
Onda dolazi srbijanska i komsijska agresija i razbija sve blagodati naseg lijepog zivljenja. Rifet sa svojima kao i svi mi ostali osjeti na svojoj kozi svu mukotrpnost i patnje koje nam prouzrokuju dojucerasnje komsije. Uspijeva sacuvati svoju i glave svojih najmilijih probijajuci se kroz bespuca na slobodnu gorazdansku teritoriju i izbijaju u zbijegu na Barama.
Da nebi puno o tome eto isjecka iz novina i texta dole medju slikama.
Rifet se sa svojom suprugom i troje djece (dvije sceri i sinom) skrasio na periferiji Kaknja. Isto ko da je u Kovanju kod nase Rogatice, zasnovo je sebi domacinstvo na imanju na kom ima i lijepu kucu. Radi u Rines Company, dodatno se bavi i poljoprivredom da bi obezbijedio svojoj porodici lijepu zivotnu egzistenciju i djecu izveo na selamet. Naravno u svemu tome mu pomaze njegova vrijedna supruga.
Ima i motorku, pa reze drva a pomalo uci i svog sina isto kao sto je njega ucio njegov babo.
Dragi Rifete nadam se da ce biti prilike da kahvenisemo jednom kod tebe.
Ako Bog da.
A Kakanj je jedno vrijeme u agresijskom vihoru bio i moj grad…

Advija, vrijedna i radna, zavrsila je snajdersku skolu.
Od osnivanja Jasne, rogaticke tvornice djecje konfekcije, bila je tu zaposlena. Nova tvornica Jasne je bila kao sto znate u Kratinama, tacnije na mjesto nekadasnjeg peredarnika.
Vrijedno i azurno je radila kao snajderica sve dok nebijahosmo nasilno protjerani iz naseg grada. Advija je sve patnje tih tmurnih vremena predeverala sa svojima najmilijima.
U Kaknju se udala i sa svojim muzem zivila u sreci gdje su dobili lijepu i zdravu kcerkicu.
Njihova sreca je trajala nekoliko godina i muz joj iznenada umire u svojoj cetrdeset sedmoj godini. Advija ostaje sama sa osmogodisnjom kcerkom. Sav teret domacinstva i odgoj djeteta pada na Advijina pleca ali se ona ne predaje. A i kako ce kad valja kcerku izvesti na selamet. I evo vec godinama se Advija dovijava i snalazi na razna vremena.
I kao u onoj prici o caru i zanatu tako je i u stvarnom Advijinom zivotu. Nastoji i uspijeva hljeb zaradjivati svojim vrijednim rukama, svojim snajderskim zanatom.
Tu je svakome na usluzi sto se tice snajderskih poslova pa i plete pomalo dzempere, pape i tako to. A najvise se bavi tkanjem ponjava. Ima u jednoj svojoj sobi i onu napravu, ako se ne zove “stan”, a koja sluzi za tkanje.
Nije li se ponjava u nasem kraju i “ruuta” zvala.
Cijena ponjave joj je bila po metru 10 KM, a kolko samo truda pa i materijala treba da se izatka jedan metar…

Sjeticemo se mi malo stariji nasih djetinjstava i majkinih nam ponjava koje su bile neizbjezno prostrte ispred svakog sporeta, na stepenistu vani, u hodnicima, po sobama a nerijetko su bile prostrte i po secijama.
Kako je nekako normalno u ova moderna vremena da se jednim djelicem vracamo nasim starinama evo mozda prilike za malo reklame Advijinim ponjavama. Neki od nas i danas koriste ove nase prostirke, jedni iz ekonomsko-maretijalnog razloga jer su jeftine a drugi, ovi bolje snadjeni, opremaju sebi “Bosanske sobe” ili pojedine dijelove kuce. Lijepo vidjeti sredjeno onako po starinski…

Ova prica ce biti potpuno iznenadjenje za nasu Adviju, pa ako bi neko volio biti u posjedu, kog metra, ovih lijepih Advijinih ponjava da kazem da je moguce kontaktirati na dva nacina:
Prvi nacin je, tamo na facebook potrazite ime: Advija Hodzic Velagic,
Drugi nacin je, javite se meni na moj mail: n.cengic@telfort.nl i ja cu vas povezati sa Advijom…

Eto draga Advija vratih ja tebe i tvoje iz Kaknja u nasu lijepu Rogaticu, makar u ovoj prici…
Halali, Allaha ti.

Kovanj danas

Cesma u Kovanju

Majka Pemba sa djecom Advijom, Hedijom i Rifetom

Rahmetli babo Halid

Advija

Rifet

Zapaljena kuca na imanju Hodzica u Kovanju

Ratna slika: Kovanjci u bajti ’92, ’93
ZIVOT U BAJTI
Vec sedam mjeseci na planinskim obroncima gorazdanske regije u preko 150 zbjegova zivi oko 5000 hiljada muslimanske djece, zena i staraca. Ovi mucenici u glavnom su izbjegli iz Rogatice, Visegrada, Ustikoline i Foce. Umakli su cetnickoj kami. Zbjegovi su organizirani kao manja naselja od po 40 koliba napravljenih od pruca. Nazivaju ih bajte. Po zemlji je prostrto sijeno. U ponekoj od ovih bajta imaju i poneku deku. U jednom zbijegu najcesce zive mjestani jednog sela, mada ima zbjegova u kojima zivi i po 700 izbjeglica. Takav zbijeg nalazi se na Barama gdje zivi 750 izbjeglica iz Rogatice. Kolibe su prekrivene granama i liscem. Poneke, doduse rijetke, imaju krov od najlona. Izbjeglice u ovim zbjegovima hrane se planinskim travama i korijenjem. Ponegdje se na sofri mogu naci i psenicni hljeb i poneki krompir.Voda se trazi po planinskim izvorima. Ponegjde, da bi se doslo do vode mora se pjesaciti i po desetak kilometara. Zbog blokade puteva ovin beskucnicima nemoguce je dopremiti hranu, lijekove i odjecu. Zima je na pragu. Na planinskim odroncima u istocnoj Bosni gdje se nalaze ovi zbjegovi svakog jutra moze osvanuti snijeg. Od hladnoce, gladi i bolesti ova ce djeca, zene i starci umrijeti. Evropski i svjetski drzavnici, ministri, politicari, humanisti, u svojim toplim odajama, uz topla jela i napitke, i dalje ce donositi rezolucije u kojima nece odobravati mucenja, smrt, patnje i ponizavanja neduznih zrtava srpskog zlocina.