Naime Sabit je dobar dio svog života proveo u Rogatici, radeći kao učitelj u Mesićima. Sabit je bio veliki zaljubljenik fudbala. Bio je vrsni fudbaler i igrao je u FK Maldosti zajedno sa fudbalerima ko što su: Munir Branković, Anto Knežević, Fuadom Jesenković, Rasim Kazić, Mehmedalija Pešto, Lutvo Branković, Zejnil Ajanović, Zdravko Čavrkapa, dr. Mustafa Ajanović, Osman Teskeredžić i drugi.. Po mnogima ovo je i najbolji sastav u historiji fudbalskog kluba Mladosti iz Rogatice…
Sjećanje na Sabita Šehovića
Moj odlazak na školovanje u Sarajevo, je pored sticanja znanja u školi koju sam pohađao značilo i upoznavananje novih prijatelja, drugova ali i odrastanja u jednoj novoj sasvim drugačijoj sredini. O mom školskom dobu, drugovima, školi, đačkom domu, problemima, nestašlucima i svemu onome što nosi to doba sam pisao na forumu naše stranice, tako ne bih da ponavljam več rečeno..
Ovo je priča o vaspitaču Sabitu.
Da li se sjetimo i da li dovoljno govorimo i pišemo o “malim” ljudima koji su živjeli ili koji žive oko nas. Sve se češće i radije sjećam tih ljudi od kojih su mnogi nažalost, jednostavno nestali iz mog života, neki zbog toga što su ”preselili” na onaj bolji i pravedniji svijet a neki što su jednostavno zbog svih zbivanja u našoj domovini promijenili adrese bitisanja. Njihovih slika obično nemamo, o njima nemamo isječke iz štampe, o njima rijetko govorimo i malo pišemo. Želio bih zato da ovo malo sjećanje podijelim sa vama.
Sabit je bio moj vaspitač, četiri godine u Domu ”SVČ” na Vrbanjuši, što u prevodu znači i otac i majka i vaspitač i predagog. Sve u jednom. Mogu s pravom reči da su ga se mnogi bojali, posebno u prvom i drugom razredu.
Sabit je bio malog rasta, poprilično strog, ali i spreman na šalu u nekim dozvoljenim granicama. Ipak je ostavljao dojam strogog kako bi lakše ”vladao” sa svojim učenicima. A učenici su mu bili iz medicinske, zubotehničke, ugostiteljsko-turističke, grafičke, muzičke i likovno-umjetničke škole….
Mislim da je svaki vaspitač imao po 30-40 učenika. Morao se brinuti o njihovom učenju i vladanju kako u školi tako i u domu. Biti sa učenicima na tkz. ”obaveznom učenju” u domu, obavještavati njihove roditelje o svemu značajnom što se tiče njihoog djeteta, ići na roditeljske sastanke, držati sastanke sa grupama učenika itd…
Moj prvi susret sa Sabitom je bio faktički prvi dana kada sam došao u Dom. Bio sam tada sa babom i mamom rahmetli… Rekoše ovo je Sabit o kojem smo ti pričali. Sabit pruži ruku i pogleda me onako rekao bih više roditeljski nego vaspitački i reče mi: Ja sam Sabit Šehović i biću ti vaspitač naredne četiri godine. Nadam se da ćemo se dobro slagati. Babu ti znam dobro iz Rogatice a biće vremena da i tebe upoznam….
Tako je i bilo prilično dobro smo se upoznali, u toku četiri godine školovanja…
Sabit je rođeni Čapljinac (ili mu je zenino porijeklo iz Čapljine??) , dole je imao i porodičnu kuću i imanje gdje je odlazio posebno u ljetnjim mjesecima, mjesecima školskih raspusta i odmora. Sa početkom školske godine vraćao se u Sarajevo onako poprilično crn od ljetnjeg hercegovačkog sunca…
Volio je Sabit svoj rodni grad o kojem mi je često pričao, o vinogradima, plantažama breskvi, jagoda i drugog južnog voća, volio je Sarajevo, ali ono što je mene posebno fasciniralo volio je i našu Rogaticu.
Naime Sabit je dobar dio svog života proveo u Rogatici, radeći kao učitelj u Mesićima. Sabit je bio veliki zaljubljenik fudbala. Bio je vrsni fudbaler i igrao je u FK Maldosti zajedno sa fudbalerima ko što su: Munir Branković, Anto Knežević, Fuadom Jesenković, Rasim Kazić, Mehmedalija Pešto, Lutvo Branković, Zejnil Ajanović, Zdravko Čavrkapa, dr. Mustafa Ajanović, Osman Teskeredžić i drugi.. Po mnogima ovo je i najbolji sastav u historiji fudbalskog kluba Mladosti iz Rogatice…
Fejzić odmah da se javi u kancelariju!
U domu smo imali u hodnicima zvučnike, preko kojih su vaspitači davali neka obavještenja, informacije ili se u pauzama između učenja puštala lagana muzika. Vaspitači su radili u dvije smjene a jedan od njih je od šest naveče ostajao do devet sati kada ”brigu” o domu i učenicima preuzima nočni čuvar ili bolje rečeno pazitelj.
Obično kada je Sabit bio dežurni u tim satima poslije šest, znao je često negdje oko osam prozvati preko zvučnika:
Fejzić Mustafa da se odmah javi u kancelariju!
Prvi put kad me prozvo na taj način moram priznati da mi je svašta proletilo u glavu i onako trčeći sam ”uletio” u kancelariju.
Dobro veče druže vaspitaču, zvaliste me.
Ma šta si se unervozio nije ništa opasno..
Sjedi, reci mi ima li šta novo kod tebe..
Kako škola, ima li problema, ima li cura..
Ma vaspitači vi mene pravo prepadoste a ono ništa..
Ma kako ništa..
Hoćeš li sok imam jupi i koktu koji ćeš..
Ma, može kokta..
Piješ li kahvu, hoćeš da pristavim dvije..
Ma ne treba druže vaspitači, kasno je..
Ma šta kasno sad ću ja to na brzinu..
Nego reci mi bolan šta ima u Rogatici..
Kako Mladost u kojoj su ligi..
Ma onako nisu loši, često igraju u Sarajevu..
Mislim da su u regionalnoj sarajevskoj,
Često odem kad sam vikendom u Sarajevu na Koševo, dole na pomoćne stadione da ih gledam..
E,,,,,, reče i povuče dim cigarete i onako se zamsli.. – kako je to nekad bilo, kad smo mi igrali tamo nekih 50-tih godina, pa poče nabrajati igrače, rukovodstvo, trenere…
Kakav smo mi tim imali! Prvoligaški, ali eto nismo imali sreće i financijske podrške..
Nego reci mi kad si se zadnji put čuo sa telefonoms a babom i majkom..
Pa neznam prije 5-6 dana..
Koji je ono broj kod vas u Rogatici..
Ma ne treba druže vaspitaču, čuo sam se ja sa njima
Ništa te ne pitam nego koji je broj..
073/ 454-737
Dobro veče, stan Fejzić..
Sabit ovdje, kako si mi Alija, šta ima kako zdravlje i onda krene razgovor, i na kraju evo da se malo čujete sa Mustafom. Uzmem ja slušalicu i progovorim par riječi sa babom, a onda sa mamom rahmetli, hoću da spustim slušalicu a Sabit ne da pa tek si počeo pričaj slobodno ..
I tako negdje oko 9 Sabit kreće kući a ja odem u svoju sobu..
Ovi pozivi preko zvučnika u doba kada je Sabit radio do devet uveče su postali normalni, bar jedanput mjesečno…
U svakom od tih naših razgovora Rogatica, Mesići i FK Mladost zauzimali su nezaobilaznu temu…
Pričao mi je Sabit da je imao Vespu i to među prvima u Rogatici i da je na posao i treninge vozio Vespu što je u ono doba bila prava mala atrakcija…
Naredio je vaspitac Sabit da odmah dođeš na proslavu!
U prizemlju našeg doma imali smo kupaonicu, mjesto gdje smo se umivali a u produžetku je bila kotlovnica i jedna poveča prostorija kao neki lager gdje je bilo svega, starih, stolica, klupa, tabli, neke peći, daske i svakakog drugog namještaja.. Neko je došao na ideju da se to sve izbaci i tu napravi sala za dnevni boravak, sa stonim tenisom i tv salom… Radovi na tom ”projektu” ubrzo su počeli i sa nestrpljenjem se očekivalo njegovo otvaranje… Pošto je sala ipak mala da primi sve učenike, a na otvaranju su morali biti predstavnici učenika i vaspitača iz sve četiri zgrade našeg doma.. Svi smo željeli da budemo dio te atmosfere, ali eto mnoge nije zapalo da budu na otvaranju pa ni mene….
Bio sam u sobi a odozdo je dopirala muzika, smijeh, zezancija…
I tako nesjećam se šta sam radio, da li sam se odmarao ili sam nešto učio kad u sobu uđe jedan učenik čijeg se lika i sada sjećam, ali sam mu ime zaboravio išao je u muzičku školu i reče mi:
Vaspitač Sabit ti je naredio, da se u roku od 5 minuta lijepo spremiš, da obučeš nešto najljepše što imaš i da nađeš Marić Spomenka te da i on uradi isto i da ste smjesta došli dole u salu na otvaranje – na vratima recite da vas je vaspitač Sabit zvao.
Brzinom svijetlosti sam se obukao i otrčao na sprat u sobu gdje je bio Spomenko.
Ušao sam u Sobu onako zakopčavajuči dugmadi od košulje, a Spomenko će ti..
Opa, gdje si se to ti momak spremio..
Ništa me ne pitaj nego oblači najljepše što imaš trebamo da se javimo dole u salu, naredio vaspitač Sabit..
Zezaš..
Pa zar ti ličim na nekoga ko se zeza..
Ne ličiš i skoči sa kreveta…
Veoma brzo smo bili pred vratima sale, rekosmo da nam je vaspitač Sabit rekao da dođemo..
Pustiše nas unutra…
Stoje i dvije stolice za nas.
Sjedosmo!
Pogledah u pravcu vaspitača Sabita, a on mi samo namignu i osmjehnu se…
Bilo je tu pečenja, sokova svih vrsta, suhomesnatih proizvoda, raznih slatkiša, kolača itd…
Ja i Spomenko se samo pogledasmo i privučemo jedan tanjir pečenja pred sebe…
Lijepo će nam ovo promijeniti ustaljenu domsku hranu reče Spomenko…
Naši muzičari iz muzičke škole sviraju sve od sevdalinki, narodnih, zabavnih a među njima domniniraju Samir Obarčanin iz Goražda i Goran iz Kraljeva koji je bio veliki virtouz na harmonici…
Bilo nam je prelijepo to veče..
Kasnije sam se zahvalio Sabitu što me je pozvao, ali ipak i dan danas mislim da me je najviše volio radi Rogatice, koja mu je ostala duboko urezana u srce…
Prije nekoliko godina sretoh u Sarajevu još jednu vaspitačicu doduše ne u zgradi gdje sam ja bio već u jednoj od zgrada gdje su bile djevojke. Ona je inače naša Rogatička Mersida Baraković.. Ispričali smo se lijepo i podsjetili na ta nekadašnja vremena. Reče mi moj Mustafa samo sam ti ja živa od vaspitača svi su skoro umrli i Sabit, i Jozo, i Nada i Rade iiii…. Reče mi i da su Sabitova žena Fatima i djeca živa i da su u Sarajevu te da se povremeno čuje sa njima…
Za četiri godine mnogo toga se dogodilo u domu. Mnogo priča, anegdota..
Ovo bješe jedna mala priča o vaspitaču Sabitu Šehoviću i njegovoj ljubavi prema Rogatici, FK Mladosti ali i njegovog toplog, roditeljskog i prijateljskog odnosa prema meni…
Neka mu je vječni rahmet…. Amin! El Fatiha!
