Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice

Eksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Domaći kapital uložen u akcionarsko društvo (Pamučina, Viner, Stokanović) nije dovoljno ulagao u ovaj rudnik. Sa površinskih kopova i uz slabu i primitivnu proizvodnju, bez stručnog kadra, i rezultati su bili slabi. Ugalj je prevožen za domaće potrebe u manjim količinama zaprežnim kolima, a isto tako i do željezničke stanice Mesići. Tek kada je 1923.godine ovaj rudnik mrkog uglja kupio ing. Hans Karlon (tadašnji direktor željezare Zenica), otpočelo je otvaranje jama i ulaganje investicija, što je omogućilo veću proizvodnju

Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice

Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice nalazi se u kukavičkom proširenju (kotlinskog karaktera) južno od grada Rogatice. Kukavičko proširenje je jedno tercijarno područje, obrazovano u prvom redu tektonskim , radijalnim poremećajima, koji su konstatovani na više mjesta prilikom rudarskih istraživanja još iz austrougarske uprave. Proširenje je malo , ima dinarski pravac pružanja (SZ-JI), vertikalno je asimetrično, jer je ovo nekad relativno uravnjeno zemljište iz jezerske faze znatnije deformisano eroziono-denudacijskim procesima. Pa ipak, forme reljefa su znatno blaže od okolnih terena. Morfološki, ovo proširenje pretstavlja brežuljkastu pinepleniziranu oblast sa blagim padinama. Hidrografski je orjentisana Kukavičkim i Trnovik potokom prema Rakitnici.Tercijar je zastupljen u kukavičkom proširenju na oko 3 km². Ovi sedimenti su zastupljeni glinama raznih boja i plastičnosti, pjeskovitim glinama i glinastim pješčarima sa valucima rožnaca. U ovim slojevima se nalazi i sloj mrkog uglja čija močnost iznosi od 2-6 metara, a iznad njega je drugi sloj močan 0,60 metara, razdvojen od prvog serijom jalovine debelom 4-12 metara. Močnost tercijarnih naslaga iznosi oko 150 metara što je prilično mnogo obzirom na relativno kratkotrajnu egzistenciju jezera.

Eksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Domaći kapital uložen u akcionarsko društvo (Pamučina, Viner, Stokanović) nije dovoljno ulagao u ovaj rudnik. Sa površinskih kopova i uz slabu i primitivnu proizvodnju, bez stručnog kadra, i rezultati su bili slabi. Ugalj je prevožen za domaće potrebe u manjim količinama zaprežnim kolima, a isto tako i do željezničke stanice Mesići. Tek kada je 1923.godine ovaj rudnik mrkog uglja kupio ing. Hans Karlon (tadašnji direktor željezare Zenica), otpočelo je otvaranje jama i ulaganje investicija, što je omogućilo veću proizvodnju. Od tada ovo preduzeće nosi ime Ugljenokop „Karlon“ d.d. u Kukavicama. Kako je najveći problem predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik je 1928 godine preko brda Kuleta izgradio je žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za separaciju uglja i posebna zgrada za termoelektranu (sa dvije parne lokomobile). Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči. U separaciji je vršeno prebiranje i sortiranje uglja, a proizvodnja rudnika poslije izgradnje žičare iznosila je 500-600 vagona mjesečno. Rudnik je privremeno snadbjevao i državne željezničke ložionice, zatim pivaru, ciglane i crijepare u Sarajevu, a u izvjesnoj mjeri i sarajevske preprodavce uglja za lokalnu potrošnju. U električnoj centrali i separaciji u Mesićima bilo je zaposleno oko 100 radnika, a u rudniku u Kukavicama oko 300 radnika. Ukupan broj zaposlenih u rudniku kretao se oko 400 jamskih i vanjskih radnika. U rudniku je radio veći broj zanatija, većinom iz Rogatice (kovači, bravari, elektičari, stolari i vikleri). Ostali kadar u rudniku regrutovao se i privikavao na rad iz siromašnih slojeva u okolnim selima .

Usljed velike konkurencije na tržištu dolazilo je do zastoja u prodaji i do kolebanja u samoj proizvodnji uglja. Bile su otvorene dvije jame i rudari su radili u dosta teškim uslovima u „ruč“ terenu, sa dosta slabom tehničkom opremom. U takvim uslovima kod radnika je sazrijevala svijest o potrebi poboljšanja opštih uslova rada i o potrebi povećanja plata. Među njima se ispoljavalo i jedinstvo u postavljanju zajedničkih zahtjeva mprema vlasniku rudnika. Sredinom 1940 godine rudarski radnici u Kukavicama već nastupaju svjestan dio radničke klase i organizuju štrajk koji je trajao 10 dana. Taj štrajk je okončan djelimičnim usvajanjem radničkih zahtjeva.

Poslije II svjetskog rata, već 1947.godine počela je obnova rudnika, a ubrzo i proizvodnja. Rudnik je podmirivao svojom proizvodnjom lokalne potrebe i potrebe šireg područja. Šezdesetih godina 158 rudara proizvodilo je 30.000 tona uglja godišnje. Međutim, 1978.godine rudnik je zbog iscrpljenih zaliha rude i nerentabilnosti zatvoren. Rukovodioci ovog rudnika su bili: Ahmed Branković, Ranko Ćosović, Mehmedalija Mešić i Vehbija Žiga.

BOSNA SAM ZEMLJA PONOSNA