Vijest o exhumaciji rahmetli Midhe Pasica – Paje me je ponukala da iz nase sehare izvucem jos jedan tekst koji sam pisao u septembru 2006. godine. U tom tekstu sam opisao pogibiju rahmetli Midhe onako kako smo je dozivjeli mi koji smo tada bili u Rogatici i po pricanju ocevidaca dogadjaja. Posebno sam ponukan vijescu FENE ,u kojoj pise da je rahmetli Midho posao u apoteku da kupi lijekove, da ponovo aktueliziram ovaj svoj tekst. U to vrijeme , a i mnogo ranije , u Rogatici se nista nije moglo kupiti jer nista nije niti funkcionisalo a niti radilo. Pricu o rahmetli Midhi vjerovatno znaju mnogi a posebno bi bilo interesantno da nam se jave ocevidci i dopune ovo kazivanje. Do tada mislim da je ova moja prica aktuelna i tacna.Posebno zelim ovom prilikom predati rahmet Fatimi Begic, majci heroju i majci heroja naseg rahmetli Zlatnog Ljiljana Besima Begica. Zasto je ona heroj procitacete u tekstu.Midhinu sliku nazalost nemam ali ce svi oni koji su ga poznavali prepoznati Midhu na ovoj grupnoj slici.
Eto dobih opet inspiraciju za pisanje, jer moja sjecanja mi ne daju mira i prisiljavaju me da to izbacim iz sebe na papir. Mada ono o cemu pisem i o cemu sam pisao nije tako lijepo ali je vazno, jer ce ostati na papiru izazivajuci one znatizeljne da to procitaju a onda mozda prenesu dalje.
Maj 1992 godine. Pocetak rata , mada je rat poceo i ranije, a mi ga nismo ni bili svjesni.Trebalo je da zapuca pa da nas probudi iz dubokog sna. Po Rogatici se vec puca i veoma je opasno kretati se glavnom ulicom. Strah i uznemirenje kod gradjana izaziva transporter koji se povremeno pojavi, prodje ulicom pucajuci u sve zivo sto se krece, a onda isto tako brzo, kako je dosao, nestane ostavljajuci iza sebe ranjene i mrtve. Uvidjevsi da im se nema sa cim suprotstaviti postaju sve drskiji i ulaze i tamo gdje bi bilo jako opasno za njih kad bi se imalo protuoruzje. Postavljalo se pitanje sta ciniti jer ovakav teror se nije dao dalje trpiti.
A onda stize tuzna vijest. Midho Pasic-Paja , sa Toplika, poginuo je u pokusaju da unisti transporter. Citav dogadjaj se desio kod bolnickog parka. Sakriven u bolnickom parku iza zive ograde cekao je Midho da se pojavi transporter, a onda kada se to desilo pokusao je baciti bombu na njega. Nazalost nije imao sanse sa bombom protiv zlocinaca zasticenih oklopom transportera. Jednostavno je sasjecen rafalom iz transportera. Njegovo tijelo je dva dana lezalo u parku jer se zbog straha od snajpera niko nije usudio prici. A onda je prohujala nova vijest. Zena koja se i sama jedva kretala jer je bila invalid je nocu izvukla Midhino tijelo iz parka. Ta hrabra zena kojoj sam nazalost zaboravio ime je ucinila posljednji napor kako bi izvukla mrtvo tijelo heroja. Nije ga mogla nositi, pa je uz veliki napor tijelo vukla za sobom. Trajalo je to dugo ali nije odustajala u svojoj nakani dok je nije i ostvarila.
Molio bih one koji budu citali ovu pricu a mozda znaju njeno ime da ga pomenu jer hrabrost te zene to zasluzuje. Vrlo cesto postavljam sebi pitanje na koje nemam odgovor. Zbog toga me savlada tuga i razocarenje jer niko vise ne spominje te ljude i njihova djela koja su za divljenje. Midhin podvig je bio ravan velikom herojstvu jer je to bio pocetak rata. Nije se imalo iskustva i vladao je veliki strah jer se mislilo da svaki metak pogadja, da svaka granata ubija.A velika je istina bila, da je skoro svaka rana u Rogatici bila smrtonosna jer nije bilo hirurga koji bi operisali. Umiralo se od banalnih rana. I pored toga je Midho krenuo svojim tijelom na transporter. Iza njega je ostalo dvoje male djece. U ratnom vihoru , kada je i za odrasle bilo tesko, ostalo je ovo dvoje djece bez ijednog roditelja. Majka im je umrla prije rata. Vrlo cesto postavljam sebi pitanje: „Zna li se gdje je Midhin grob, jer tada njie bilo nikakvih uslova da se obavi dzenaza i da se mrtvi pokopaju u groblje? Sta se desilo sa djecom naseg Midhe koji su tako rano ostali bez roditelja“. Znam samo da je u tom ratnom vihoru bdio nad njima njihov daidza a moj prijatelj i kolega Senad Suljagic.To sam saznao upravo iz susreta sa Senadom u ratnom Gorazdu.Nadam se da je uz boziju pomoc sacuvao i sebe i Midhinu djecu od stradanja.
O Midhi vise niko ne govori.Njegovo ime na nasem spisku zrtava agresije 1992-1995 nijemo govori da je postojao covjek koji je dao svoj zivot u odbrani nase zemlje.Pao je stiteci zivote svoje i nase djece.Ovim tekstom zelim skinuti veo sa zaborava na nase ljude heroje. Oni ne zasluzuju da budu zaboravljeni.
Molio bih sve one koji mogu odgovoriti na postavljena pitanja o Midhinom grobu, njegovoj djeci, zeni heroju koja je izvukla Midhino tijelo da se jave i dopune moju pricu. Nisam bio ocevidac ovog dogadjaja ali prenosim ono sto su ljudi vidjeli i ispricali. Duznost nam je da ove dogadjaje evidentiramo i prenesemo na generacije koje dolaze.
[quote=”armina_m(citat)”] Kaza, mama mi je rekla da je zena koja je izvukla rahmetli Midhu, Fatima Begic (ne znam da li je ziva), majka od rahmetli Besima Begica. Izvukla ga je do nasih, a ko ga je ukopao i gdje, ne znamo. (Sjecam se Sabine i Hamka, bas bih voljela da znam gdje su…. ) Midho rahmetli je pokusao goloruk zastititi svoju djecu i svoj narod. Taj dogadjaj, tada nas je sve prestravio i pokazao nam da konacno treba da shvatimo sta su i ko su komsije nase “drage”, i da ne smijemo ici njima u ruke ni predavati se. Ne prijatelji, vec oni najljuci krvozedni neprijatelji, koji su satirali sve sto nije bilo muslimansko i koje bi im se na putu naslo…..
Boze, oprosti mi, Ramazan je, postim, ali neka tvoja kazna ne bude blaga, nemaj milosti i za takve ne primaj pokajanje…..
[/quote]
