Evo jedne price preuzete iz jednog djecijeg dnevnika, objavljene u knjizi Dr. Nusreta Agica „Zivi stitovi“.
Mersida je u ovoj divljackoj agresiji ostala bez oca Muje ,bez oba djeda Ahme Pasica i Sinana Catica, bez amidze Envera i bez jos petnaestak rodaka. Dva puta je tesko ranjena. Ova djevojcica, ako Bog da buduca spisateljica, u pozajmljenoj svesci zabiljezila je svoja sjecanja o stradanju rogatickih prognanika.
“Babo, majka, brat i ja imali smo lijepu kucu u Rogatici. Tu smo tiho, zadovoljno i sretno zivjeli sve dok nisu nase dotadasnje komsije, bar vecina njih, postali neki zli ljudi i poceli pucati, pljackati, paliti i ubijati ljude. Iz rodnog grada smo krenuli u zbjeg poslije prvog granatiranja Rogatice, a to se desilo 22. maja 1992. godine. Cijele porodice i sav muslimanski narod iz mog kvarta morao je bijegom spasavati zivu glavu. Babo je rekao da idemo kod dede u Rakitnicu. Iz kuce smo pobjegli goloruki. Sve sto smo do tada stekli i sve sto smo imali ostalo je u Rogatici. Pjesacili smo to cijelo popodne i citavu noc Padali smo s nogu od umora i gladi. Svuda naokolo se cula pucnjava. Zahvaljujuci mom babi i jos nekim starijim ljudima koji su poznavali ovaj teren, svi smo citavi stigli u selo. Nena i dedo su nas razdragano docekali. Hvala Allahu, dzelesanuhu, u Rakitnici se tada jos nije pucalo. Bilo je vrlo mirno. Iako je bilo jos dosta prognanika i izbjeglica iz Rogatice i iz drugih mjesta, svi smo se smjestili, odmorili i dobro nahranili. Mi djeca smo ipak bezbrizno provodili dane u selu, dok su stariji bili vrlo zabrinuti slusajuci na radiju da agresija na nasu zemlju uzima sve vise maha. Tako je bilo sve do 30. jula 1992. godine. Tog dana smo, majka i moja dva mala amidzica, Elvis i Edis, cuvali dedine ovce na livadi kraj sela. Kad smo vec htjeli da se vratimo kuci, moja amidzinca majka mojih rodjaka, dotrca i sva preplasena povika:
Bjezite, eto cetnika!
Trkom smo stigli do dedine kuce zaboravljajuci na ovce, na brzinu zgrabili ranije pripremljene zavezljaje (ako nam prigusti, a ne kao u Rogatici) i nakon toga smo zurno krenuli ka velikoj sumi koja se zove Zigolj. Svi ukucani iz dedina doma i jos dosta naroda iz cijelog sela bjezali su u sumu spasavajuci goli zivot od krvolocnih zlocinaca. Moj babo, dvojica amidza, dedo i jos dosta ljudi iz sela, ostali su da brane svoje kuce i svoju pradjedovinu. Dugo smo strepili za sve njih… Goloruki narod je nastavio dalji put iduci sve kroz neke sume. U sumi smo proveli tu noc a ljetna kisica je neprestano padala. Kada smo sutradan stigli u muslimansko selo Kozadre, jedan dobar covjek nam je omogucio da u njegovoj kuci prenocimo. Citavu noc sam razmisljala o babi, dedi, amidzama, o svim braniocima Rakitnice pitajuci se da li su jos zivi. Prije sabaha narednog jutra krenuli smo dalje. Isli smo ponovo nekim sumovitim krajevima i meni nepoznatim predjelima. Cetnici su nas primijetili i poceli granatirati nasu kolonu. Geleri tih mina tesko su ranili mene, mog brata, jos troje djece, te jednu zenu i starijeg covjeka… Ostale smo samo majka i ja u jednom grmu. Posmatrale smo kako Kozadre gore. Vidjele smo da je to svo selo u plamenu…
lznenada, zacusmo neke tupe korake. Kad smo se okrenule u tom pravcu, ugledale smo cetnike kako idu prema nama. Tada sam sapatom zapitala majku:
Sta cemo sad, mila moja majcice?
Prije nego je ista majka odgovorila, jedan cetnik se ljutito oglasio noseci na subari kokardu od podlanicu i po.
Odakle vi ovdje, Bog vas … ?
Uplasena majka drhtavim glasom im kaze da sam ja ranjena od granate i da nismo mogle dalje ici sa zbjegom zena, djece i staraca, da je moj brat ranjen i da se tu negdje izgubio… Nakon krace cetnicke konsultacije jedan od njih je uzeo mene u narucje i donio me do susjednog muslimanskog sela Borovsko. Kod jedne kuce u tom selu bilo je vec zarobljeno pedesetak zena, djece i staraca. Sve su nas zatvorili u kucu i ostavili nekoliko cetnika da nas cuvaju.
Majka i ja nismo znale gdje se nalazi moj brat Mesud. Nakon velike buke i huke, kad su blizu nas pocele da padaju granate sav narod se razbjezao na sve strane. Niko ni za kog nije znao. Medju cetnicima koje su sacinjavale nase komsije moja majka je prepoznala jednog svog radnog kolegu koga je zamolila da pokusa pronaci mog cetrnaestogodisnjeg ranjenog brata. Majka ga je vec trazila po obliznjim sumarcima i vrtacama, ali ga nigdje nije vidjela ni za njega cula. Taj dobri komsija jos te noci ispunio je obecanje. Negdje pred zoru je donio mog tesko ranjenog brata u kucu u kojoj smo svi bili zatoceni.
Posto smo nas dvoje moj brat i ja bili najteze ranjeni, a majka nam je u meduvremenu te rane bila previla i na njih stavila bokvicu i drugog ljekovitog bilja, sljedeceg dana su nas neki ljudi prevezli u bolnicu u Sokolac, a sav ostali narod prebacili u Rogaticu u logor. Prilikom polaska u sokolacku bolnicu kad sam rekla jednom covjeku: Ciko, ako nas ne ubijete, kad ozdravimo, hocete li nas vratiti nasoj majci?” nasa majka je pala u nesvijest, mada je taj covjek potvrdno odgovorio.
Na Sokocu su nas neki dobri doktori i jedna jos bolja doktorica operisali. Tu nam je prva dva tri dana bilo dobro, a poslije vrlo grozno. Kad su doznali da smo mi Muslimani, poceli su nas cetnicki ranjenici i dio medicinskog osoblja provocirati i omalovazavati nazivajuci nas najpogrdnijim imenima, a pocetkom sestog dana naseg boravka u bolnici, htjeli su nas i ubiti. Jedna plemenita doktorica nas je zakljucala u sporednu prostoriju i na taj nacin nas spasila. Culi smo da su njihovi ranjenici tada zapoceli strajk gladju u znak protesta sto srpski ljekari lijece tursku i ustasku” djecu. Tog popodneva u sokolacku bolnicu dosla je i neka vojna delegacija, u cijem sastavu je bio i jedan srpski general. Jer, kada je nasa doktorica pokusala kazati: “Gospodine generale, u pitanju su neduzna muslimanska djeca koja su tesko ranjena nasim granatama…” osorni general ju je grubo prekinuo rijecima:
I Alija Izetbegovic je bio dijete, pa vidite sta nam sve sada radi. Do sutra ova djeca moraju biti odavde dislocirana!
Sutradan su nas cetvero prevezli jednim dzipom na autobusku stanicu u Sokocu. Tu su nas zarobljeni Bosnjaci iz vojnog vozila unijeli u jedan parkirani autobus. Medu njima su bili i moj babo Mujo, moj drugi dedo Sinan, moj rodak Muhamed i jos dosta nasih sugradjana. Dedo i rodjak su u autobus unijeli mog brata, a mene je ponio babo. Noseci me ka autobusu babo mi je nehotice povrijedio ranjenu nogu. Rekla sam mu: “Babo, nemoj me tu drzati, tu me najvise boli”, a on meni sapnu na uho: “Oprosti kceri, ne zovi me ovdje babo. Pravi se da se ne poznajemo…” U tom autobusu smo neko vrijeme svi sutke sjedili. Babo mi je tiho rekao da bismo svi trebali ici u Sarajevo na neku razmjenu. Bas kad je autobus trebao krenuti sa Sokoca, u njega je utrcao pijani Duca Lalovic, inace nas komsija iz Rogatice, i ostro naredio:
Svi muskarci stariji od 14 godina nek odma izadju iz autobusa!
Iz autobusa su izasli i moj babo Mujo, i moj dedo Sinan, i moj rodjak Muhamed, i svi stariji muskarci. Bilo ih je dvadesetak. Svi su ostali suznih ociju na sokolackoj autobuskoj stanici.I mi u autobusu smo plakali, ali ne glasno. Tiho smo jecali, jer su nas psovali pijani cetnici.
Kad su nas tog 11. avgusta 1992. godine cetnici dovezli na Hresu, na srecu, tu su nas prihvatili nasi borci i u Sarajevu smo nasli nasu dobru i hrabru majku. I ona je bila u medjuvremenu razmijenjena. Babu i dedu su cetnici strijeljali negdje oko Rogatice. Rodjak Muhamed je srecom prezivio to strijeljanje… Hvala Allahu, dzelesanuhu, bar kad nam je majka ostala ziva pa nas sada ima ko hraniti…