Gori do neba, mescini i dalje tamo gdje se ne vidimo,dalje od onoga sto ljudsko oko moze vidjeti.Tu pred mojim ocima,srucila se sva sila nekog zla,cemu se ne mogu oteti. Ponovo sam se probudio,ko zna koji put,jer sam sanjao opet nesto sto u mojim snovima dolazi,pa opet ode,rezuci dublje slike tame neljudskog djela,nanoseci na moj nos onaj zadah paljevine,nasih kuca,naseg svega,nasih tijela,naseg duha carsijskog,koji nestaje negdje u nebu,tamnog oblaka koji se ispario zajedno sa nama,otpuhan od prikaza za crnim kapuljacama i kosama,cekajuci neki novi povoljni vjetar,koji ce donijeti neke druge zrtve,pa tako po ko zna koji put,pa zar vise nije dosta krvi…
Sanjam prolazim kroz Tekiju,a oni ,cetnici u subarama sa kokardama,prolaze pored mene,a niko mi nista ne uradi,prodjoh kroz spalir….
Ljeto a Bogami mi zima, vec se uvlaci u kosti moje pacovske.Nakav sam ko poplaha,valjda nema vise mjesta onom strahu od velikih macaka,koje ce me copiti do prve prilike,ili vec ne znam koje.
Zbog zadnjih velikih dejstava,sto topnickog,sto minobacackog,sto snajperskog,pa i kamenjem bi nas gadjali da su to mogli dobaciti.
Izadjem u izvidnicu do vatrogasnog doma,pa iza kula Cana zmajeva od Bosne,provirim samo koju sekundu,jer ako podju preko mosta,valja bjezati .Ali jos sam tu,mozda sto sam glup,ili sam ludo hrabar,vjerovatno ne znajuci jos sta me ceka,prije cu reci da sam glup.
Gracanicu podavise,vristi svijet,gori sve.Napadaju iz svih coskova,ne zna se vise nista,a ja se zabetoniro,pa ko da mi je nesta moje noge odsjeklo,vec samo gutam ono sve sto se ispred moga nosa desava,pa onako iz prvog reda kina zivota,gledam,slusam,usisavam u sebe nesto,sto i dan danas,kad se toga sjetim,ko da se juce desilo.
Vratim se u pacovsko leglo,pa rakijom,sto smo je pokrali,po hotelu i carsijskim kafanama lijecim strah,koji sve dublje okupira i siri se mojim bicem,koje sluti da je kraj,sasvim blizu,pa vala ili,ili…..
Nema vise dileme,nema vise opstanka tu gdje smo.Kao sto rekoh,mi ko zabetonirani kod kuce.Ne kontamo mozda,sta se desava tamo preko Rio Grande.Roka se uveliko,a ko je pametan da donese neku odluku,koja ce udovoljiti svima,koji se tu nalazimo,generacije koje izgleda toliko odudaraju jedni od drugih,ko polovi magneta,pa ne znamo kako da ih ispravno okrenemo.
Fakat je da nema vise nikoga.Samo muhe se cuju.Nema vise ni ptice,ni macke,ni insana.Samo pitanje.
Gracannice vise nema,jer su je pomeli,i sta je ostalo slijedece nego mi ovdje.
Sta je to vise strah,kad ti prekipi da vise ti je svejedno,samo je pitanje kad,kad ce azrail doci po svoj harac,mozda od onih koji nisu jos u stanju to platiti,jer imam samo 23 godine.
Idem il da izgubim il nema drugog izbora,znaci dosao je trenutak da se sretnem oci u oci sa necim sto se zove smrt.
Bjezati nemam kud,pa bujrum,pa dokle.
Dosao je na most kod vatrogvasnog doma,i predstavio se :Ja sam Milan Losic,kapetan prve klase,mog su sina ubile ustase u Vukovaru,a ja cu vas,kad vas sad nadjem,a znam da ste tu. Bili smo skriveni na onoj novoj zgradi kod vatrogasnog doma,negdje na prvom spratu,iza debelih zidova.
Svi smo tu.Ustane se malo ranije,skuha se dok je mraka,pa opet bjezi u rupu. Znao je on,da smo mi tu,nije on toliko lud,koliko se pravio.Jer je jedini od cetnika sto je prelazilo na ovu stranu,preko mosta.Pjan ko i uvijek,budala stara,krenuo je prema nama.A ostali cetnici,ko kurve iza coska,posalju ovu budalu,da ispita,pa i ako ga neko rokne,pravo ce kod sina,gdje mu je i bilo mjesto.
Ovi vec gore navedeni,Lastika i njegovi ahbabi,par puta su dolazili do vatrogasnog doma,i pucali u pravcu crkve,pa su oni tamo mislili,da je tu pametnije poslati ovog,koji je jos dobar dok hoda.Ulaz u samu zgradu mu je bio zakovan,pa zato nije mogao gore.Psovao nam je ko sto oni samo znaju,heleneise.Kaze nam da on zna da smo mi u zgradi,i kad nas nadje pobice nas.Imao je puskomitraljez 7,62 M72,kalasnjikov,samo sa nogarima.Bili su sa nama,Makas Nusret,Biba,Abid,i moji.Ostale komsije su bile kod svojih kuca.
Losic Milan je poceo razvaljivati kundakom one daske,sto su bile zakovane,udarao je iako stara vaska,jednako i u ritmu,tak,tak,tak…A mi gore cekamo ko ovca noza,dok nisam rekao Nusretu da mi da pistolj koji je imao,i da ja sidjem sa druge strane zgrade i roknem ga,pa ili on mene ili ja njega.Nusret mi ne da pistolj,a ne da ni da mi silazimo,sto se na to nisam osvrtao.Prosli smo sa druge strane zgrade,spustili merdevine do zemlje.Jedan clan moje porodice,je sisao sa mnom.Ostali su ostali svi gore.Savio sam armaturu,koja je bila u ulozi ograde,kod garaze rametli Mesanovic Hameda.I unisli smo u njegovu avliju.U medjuvrermenu onaj majmun je prestao sa lupanjem,jer nas je vjerovatno cuo.Nema naroda,nema zivotinja,grobna tisina,pa se sve cuje.Posto je dero snajper,trceci ,rukama pokrivam,laktovima,glavu,ako me pogodi,nek me pogodi u ruku.Pretrcali smo ulicu,unisli u avliju rahmetli Cohodara Brace,i dotrcali do njegove loze,gdje smo se zastekali.Svi ostali na zgradi su poceli silaziti niz one postavljene merdevine,i onda nas je uhvatio u sahu.Losic Milan stoji sa jedne strane zida,a svi ostali nasi,sa druge strane.Dva metra su bili od njega,i nije ih cuo.Kako je bilo tim ljudima,kolika doza straha,jer se tada ledi krv u zilamaCuo ih nije,nije niko reagovao,nisu ni disali.
Stajao je jos koji trenutak,okrenuo se i otisao.Oni su svi ostali gdje su.Nakon nekoliko minuta,stajao je tu tik ispred mene.On je mene cuo kad sam bjezao,samo je malo polupao loncice,ali me je osjecao da sam tu.Bacio je jednu bombu u bascu Cohodara,i opsovao mi je mater,da zna da sam tu,ali me ne vidi.Bacio je jos jedu bombu,negdje u pravcu kraja basce Cohodara,onda je pobjesnio,dosao do kuce Suse Mehmeda,razbio prozor na kuci,i ispalio nekoliko rafala,a zatim se povukao.Gledam ga,flasa mu rakije za pasom,okrenuo mitraljez u zrak.U mejduvremenu ovi ostali,su jos zakovani gdje su.
Losic kao zvijer koja je osjetila krv,koja treba da se prolije.Iznenada se ponovo nasao kod zgrade i mojih ostalih komsija i porodice,razbio prozor vatrogasnog doma,bacio bombu dvije,zapalio kamion od civilne zastite,koji je bio parkiran u domu.Planuo je ko luc,a samim tim i vatrogasni dom,jer se vec vidio gusti dim,koji se dizao u zrak,negdje nebu pod oblake.
Hodao je izmedju ulica kao bijela ajkula,loveci nas ko male miseve.
Losic Milan,ubica lafo lud,zabavljajuci se sa nama,dok nas je gonjao po bascama i avlijama.Zarobio i odveo masu ljudi kojima se gubi svaki trag,popalio sto je stigao,cak i stoku ubijao.Zapalio vatrogasni dom,bio strah i trepet za one koji su bili sa ove strane Rakitnice,jer je samo on smio prelaziti na ovu stranu,ali dok nije otpio dobro iz flase koju je nosio za pasom.Zarobio Nalbantic Muhameda a.r.,stavio mu mitraljez u usta,kaze,sad cu te ubiti,a rodjak kaze,pa sta cekas,ubij.U momentu je naisao Kusic Rajko i rekao rodjaku da ide pravo u skolu,ali ako igdje skrene ubice ga odmah.
Zarobio Fuada i Samira Muftica,Saleta,odveo ih u sladaru,gdje im se gubi svaki trag.Vezani su bili zicom,a dok ih je vodio zalkao je jednu kravu uz put,zadajuci jos vise straha.
On se samo moze dozivjeti,tesko opisati,jos mi ponekad para usi njegov glas,kad nam dodje na most i kaze,ja sam kapetan Milan Losic,a vas kad nadjem sve cu vas poklati.
Ne znam je li ziv,i ako nije ,da Bog da i mrtav umro,usmdjela vaska…
Gdje su ukopani pobijeni nasi?Svi srbi znaju,ko je koga,i gdje je koga ubio.Smije li ih iko pitati,kad ih sretnu,ili,moraju pitati kako je bilo u Kragujevcu. Sve ovo je uzaludni pokusaj da se sazna bilo sta od onoga sta se zbilo 19.juna 1992.Da li mi uopce imamo snage bilo sta uraditi,sem vapaja koji ne izlaze dalje iz sobe tri sa tri.
Budimo realni,vise nam je u interesu neka tanka buducnost,tamosnjeg pucanstva,nego da priupitamo one koje sretnemo,pa gdje su po Bogu svi nestali nasi…