Nijedan datum ne govori tako jasno o Rogatici i njenim stanovnicima kao 19. juni 1992. godine. Valjda zbog toga taj datum niko ne spominje osim malog broja Rogaticana koji se bar podsjete na njega jednom godisnje, kada on neumitno kalendarskim pravilom naidje. A tog dana su se desavale sudbonosne stvari, pale su zavjese iza kojih smo se krili, velicali sami sebe i divili se necemu sto u stvari nikad nije ni postojalo. Toga dana je Rogatica nestala, ona koju smo voljeli i za koju smo smatrali da je urbana i civilizovana sredina sa takodjer civilizovanim gradjanima.To je sigurno jedan od najcrnjih dana u historiji Rogatice pa se valjda svi stide o njemu govoriti.
A sta znaci ustvari ne pominjati ovaj datum?
To znaci konacno pokopati Rogaticu i zaboraviti na sve ono sto je u njoj vrijedilo. Ostao bi samo naziv koji je sve manje i geografski pojam jer ga vise nema ni na kartama ove nove tvorevine. Ostao bi naziv koji je samo nekakvim sticajem okolnosti ostao isti kao ranije ali nicim ne bi podsjecao na Rogaticu nekad.
Nepominjanjem ovog datuma mi Rogaticu konacno pokopavamo kao nekog smrtnika bez imena i prezimena , NN osobu, koju nema vise ko pominjati niti o njoj govoriti.
Neki to zele svim srcem jer je nikad nisu ni voljeli onakvu kakva je bila, neki bi je rado vratili samo da to neko drugi uradi i da ne remeti njihov lazno steceni mir u zaboravu a opet jedan mali broj bi to iskreno ucinio ali je nemocan bez ovih drugih.
Valjda je to rogaticki usud zbog kojeg “Rogatica nekad” placa sve ono sto se godinama skupljalo da bi na kraju eksplodiralo.
A sta se desilo tog znacajnog datuma 1992. godine?
Toga dana se pokazala sva surovost silnika nad zrtvama, fasizam u najcrnjem obliku pri cemu bi se i Hitler stidio svog fasizma kao neceg bezopasnog u odnosu na ovaj pogrom.
Toga dana je gorilla Gracanica, Holuc, Tekija… Gorila je Rogatica. Tako nesto slicno se desavalao i u ostalim bosanskim gradovima ali u njima su dolazili cetnici sa strane kako bi lakse odradili zadacu Karadzica i njegove svite. U Rogatici su to odradili Rogaticani bez imalo sentimentalnosti. komsije protiv komsija, kumovi protiv kumova, prijatelji protiv prijatelja, Rogaticani protiv Rogaticana.Toga dana su sa lica zemlje nestajale citave porodice rogatickih Bosnjaka. Kompletna porodica Ahmeda Zuberovica , vecina iz porodice Kahvedzica, ubijane su majke zajedno sa nerodjenom djecom u stomaku, gazeni ranjeni po ulicama sa transporterima i umirali u najvecim mukama, paljeni su zivi i mrtvi tako da ne ostane traga o zlocinu.
Oni koji su imali srecu da prezive , hvatani su i transportovani u rogaticke logore poslije kojih im se gubi svaki trag i do danasnjih dana.
Toga dana je Rogatica gorilla, toga dana su sve lijepe uspomene pokopane i poslije ovog dogadjaja vise Rogatice nema. Nespominjanjem ovog datuma Rogatica se nikad nece ponovo vratiti.
Toga dana su u velikim zbijegovima, pod okriljem noci, rogaticki Bosnjaci napustali Rogaticu a da nisu bili svjesni da je to mozda put bez povratka. Za one koji su u tim zbjegovima izgubili zivote i jeste bio put bez povratka ali niko nije mogao u tim momentima ni zamisliti da ce to biti put bez povratka i za zive a i za njihove potomke koji ce se kasnije radjati po citavom svijetu.Kolone izbjeglica su se kretale dolinom Prace prema Gorazdu, preko Pasic Kule i Pokrivenika prema Ustipraci i mnogim poznatim i nepoznatim putevima prema slobodnim teritorijama ako ih je uopste i bilo.
Samoorganizovani gradjani su spasavali zivote i zivote svojih potomaka, krecuci se instiktivno tamo gdje vreba najmanja opasnost a takvih mjesta 1992. godine skoro da i nije bilo u BiH. Mnogi su u tim zbjegovima okoncali svoje zivote, mnogi i danas nose jos nezarasle rane i na tijelima a i u srcima. Mnogi se jos uvijek lijece od depresija uzrokovanih prezivljenim traumama.
Toga dana su Rogaticu napustili svi oni rogaticki Bosnjaci koji su bili sposobni da se krecu Ili koji su se mogli nositi. Nazalost, ostali su iznemogli , bolesni i stari koji ce kasnije prezivjeti pravu tragediju.
Rijetko je koji muskarac od tih starih , iznemoglih i bolesnih prezivio. Pobijeni su na najsvirepiji nacin devedesetogodisnjaci a i maloljetna djeca. Ubijanjem muskaraca se zatiralo sjeme bosnjacko na ovim prostorima.
Bio je to sudbonosni dan za rogaticke Bosnjake poslije koga vise nista nije isto kao sto je bilo a kako stvari stoje nece nikad ni biti isto. Ima vise razloga zasto se ovaj dan ne spominje kao da se ovog dana nista nije desilo.
Skoro sve zrtve od 19. juna 1992. godine se jos uvijek vode kao nestali . Naravno, svi smo svjesni da je poslije 17. godina malo vjerovatno da ce se neko od ovih nestalih pojaviti. Svjesni smo da su poubijani, ,pokopani po masovnim grobnicama oko Rogatice i niko ih vise ne trazi.
Zlocincima je u interesu da se nikad ne pronadju jer onda i nema 19. juna 1992. godine. Ako nema zrtava nema ni zlocina a niti optuzenih zlocinaca. “Rogatica danas” cini sve da bi pod tepih sakrila sramne dogadjaje zeleci time sakriti i zlocin a i zlocince. Ustvari danasnja Rogatica ne krije zlocince i zlocine nego samu sebe, uprljanu krvlju bosnjackom, prolivenu komsijskim nozem.
Bosnjacki politicari i u Rogatici a i van nje ne zele talasati i time ugrozavati svoje stolice i bogatstvo steceno tragedijom svojih sugradjana. Oni ne samo da ne potezu to pitanje nego i sputavaju sve akcije koje se povedu u tom pravcu. Kako objasniti cinjenicu da jedino u Rogatici nije otvorena nijedna masovna grobnica i time se potvrdjuje “srpska istina” da ih i nema. To se lijepo uklapa sa tvrdnjom da nema ni 19. juna 1992. godine.
Ovdje treba jednom za sva vremena jasno naglasiti da bez otkrivanja grobnica nestalih niti ima Rogatice a niti masovnijeg povratka.
Ova stranica je prijepar mjeseci stupala u kontakt direktno sa Institutom za nestale, slala podatke i slike potencijalnih masovnih grobnica oko Rogatice koje cemo uskoro i objaviti ali do sada nema nikakvih rezultata.
Pitamo zasto, i kome je to u interesu na bosnjackoj strani da se grobnice u Rogatici ne pocnu istrazivati.
Lijepo se sjecati jubileja koji su takve prirode da se mogu i slaviti ali ako ne pocnemo da se sjecamo i kriticki osvrcemo na znacajne datume iz nase bliske proslosti, nema sanse za nas.
Mi smo bezpovratno izgubljeni.
Zato pozivamo sve Rogaticane da ovaj datum nikad ne zaborave. Da ga ozvanice i da sa svojim posjetama i cvijecem obiljeze tuzna sjecanja. U svakom gradu to cine, u Visegradu, Foci i mnogom drugim gradovima.
Pitamo se sta je to sa nama Rogaticanima ili smo mi zaista takvi da nismo vrjedni pomena i da nas treba zaboraviti jer smo vec odavno stanovnici nekih drugih prostora, gradova i drzava.
Ko ne postuje svoje ognjiste nece ni na drugom mjestu naci smiraj.Ucinimo nesto da nas ne stigne prokletstvo nasih predaka, a jos crnje, prokletstvo nasih potomaka.
Ucinimo da vec naredni 19.06. obiljezimo dostojanstenije, onako kako dolikuje tom danu. To je dan koji bi svi mi Rogaticani trebali provesti u Rogatici, i dostojanstveno ga obiljeziti.
Rogatico probudi svoju uspavanu savjest. Jos nije kasno !!!