Ovaj veoma vrijedan tekst smo preuzeli sa stranice Purtići koju možete posjetiti preko adrese http://purtici.myrealboard.com . To je jos jedna priča o počecima organizovane borbe za odbranu teritorija Žepe i njene okoline u agresiji na BiH 1992-1995. godine i njenih hrabrih sudionika.
Ratne staze r. Fadila Turkovića
Rođen u selu Nazda općina Vlasenica, bio oženjen, otac troje djece, bio uposlen u MUP-u Vlasenica kao komandir milicije. Prije pomenute dužnosti radio je u rudnicima boksita u Milićima, u direkciji………
U aprilu mjesecu ’92 god. za Bajram, r.Fadil Turković je proveo u Podžeplju kod ženine famelije. Punac r. Fadila T. je bio r. Aga Subašić iz Podžeplja (Zamečka). Nakon bajramskih blagdana Fadil Turković kreće u Vlasenicu gdje je živio i radio.
Ne sluteći šta se dešava u Vlasenici on normalno prolazi sa porodicom preko Han-Pijeska, Partizanskog polja gdje nailazi na patrolu policije iz Han pijeska, u mjestu Han-Pogledi kod motela, koja ga zaustavlja.
Sjetiću će njegovog opisa situacije o kojoj nam je pričao:
Prvo pitanje, pošto su ga poznali uslijedilo je kuda si pošao Fadile? Fadil im je odgovorio da se vraća kući poslije Bajramskih praznika jer sutra treba na posao. Fadil se dobro poznavao sa tom dvojicom policajaca, od ranije, te su mu oni savjetovali da se vrati u Žepi ili bilo gdje ako ima nekoga jer u Vlasenici ga traže!!! Traže ga da ga uhapse ( jer je bilo već počelo hapšenje i mučenje muslimana sa područja Vaseničke općine). Fadil je u tom trenutku rekao da ide u Vlasenicu pa će se dolje snalaziti kako zna i umije. Ta dva njegova prijatelja ( srba) su mu rekli u Vlasenicu nećeš, pa ti idi gdje hoćeš!!! Rekli su mu da može neko drugi naići od njihovih (srba) pa će te odmah uhapsiti i onda nema spasa ni tebi ni tvojoj porodici, a nebi bilo dobro da ideš ni preko Han-Pijeska, idi zaobilaznim putem! . Bile su to riječi srpskih policajaca. Nakon tih riječi, Fadil kreće prema Žepi ali preko Crne rijeke, Banja vrućice Krivača- do Podžeplja. Tu saopštava ženinoj fameliji šta se dešava u Vlasenici i nakon kraćeg odmora kreće za Purtiće kod svojih prijatelja famelije Zimić. Znao je da je tu uvijek bio dobrodošao. Bio je već bio izgubljen i potišten razmisljajući šta se dešava u Vlasenici. U Purtićima je dobro primljen, ali kada je ispričao šta ga je desilo na putu prema Vlasenici nastao je muki tajac, gledali su ga s nevjericom i u podsvjesti naslućivali da se bliži rat.
Još tada, radnici koji su radili u Han-Pijesku više ne odlaze na posao mjesec dana i sve je u pripravnosti, sluša radio, šta se dešava u Sarajevu , Bijeljini, Zvorniku, Všegradu.i……….
Ipak, Fadil razmišlja da se sam prebaci do Vlasenice, bez porodice kako bi pokušao spasiti stanje -da Vlasenica ne padne u ruke odmetnika bez opaljenog metka. Polazio je nekoliko puta preko Radave do Zaklopače ali mu mještani Zaklopače savjetuju da se ne upušta u grad jer nema više u gradu muslimanskog uha da nije pod kontrolom. Govorili su mu da njega traze i u Zaklopači. Peti put, kad je pošao prema Vlasenici sreo je u putu nekoliko žena iz Zaklopače koje su mu rekle da je dan ranije u Zaklopači izvršen stravičan masakr i da je ubijeno i zaklano sve što su mogli stići da zakolju i ubiju!!!! Samo se uspijelo izvući nekoliko žena. Povratkom za Radavu Fadil je naišao na četničku izvidnicu koja je brojila četnika sa kojom se sukobio izvlačeći deblji kraj. Bilo je i plijena!!!!
U mjesecu julu četnička armada započinje učestale i opsežne napade iz pravca Rijeka, Plana, Krivača -preko Podžeplja gdje uspijevaju razbiti odbrambene snage i zapaliti sva nabrojana sela. Narod se povukao u šume prema Radavi gdje se našao i r. Fadil koji je tada na Radavi našao i svoju fameliju. Niko nije mogao ni slutiti da će četničke snage nastaviti prodor prema Žepi pravcem Radava, preko Krivača, Kupusne, Sedla i Završlja. Fadil u avgustu. 1992. god. formira jedan vod od dobrovoljaca iz sela Krivača, Podžeplja, Plana, Rijeka , Brloznika, Purtića, Luke i Krušev dola. Tih dana, a i od ranije, Fadilov vjerni pratilac- saborac postaje mlađani Adil Zimić (momak od 16 godina) koji je pokazao veliku hrabrost i sposobnost. Krajem mjeseca avgusta. ’92. god. mjeseca sa rudnika Gunjaci četnici pripremaju napade sa tenkovima iz pravca Kupusne. Fadil šalje jednu patrolu da izvidi rejon oko Kupusne sa ciljem da sazna šta četnici sšremaju. Po povratku patrole, saznaje se vijest da su četnici već na Kupusnoj te da su opremili šatore. Rahmetli Fadil u toku noći je osmislio plan da rano ujutro ide sa jednom patrolom i da vidi šta se dešava na licu mjesta. Dolazeci na rub šume, na Kupusnoj, počinju sa osmatranjem. Pošto na Kupusnoj nije bilo prirodnih izvora vode četnici su taj dan dotjerali vodu na konjima u vojničkim mješinama. Četnici žedni, nemogu da sačekaju ( vukla ih smrt) da se voda skine sa konja , počinju se okupljati oko konja i bivaju eliminisani sa tog prostora. Tada je na kratko osujećen plan četnika koji su imali nekoliko desetina mrtvih.
Nakon malog zatišja, naši momci su pronašli veći broj dokumenatacije iz koje se dalo zaključiti da su predhodničke snage četnika bile iz Milića. Četnici su se oporavljali sedam dana i ponovo vršili pripreme za napad na teritorije Žepe sa Kupusne i kao pojačanje, dovode Vlasenički korpus. 7. septembra. ’92.god, rano ujutru, u sabah, vrše granatiranje iz pravca Jelovaca, Brestovača i Han-Pijeska da bi pripremili napad za Radavu .Naš vod dobrovoljaca se rano ujutro ukopava na raskršću puteva na Kupusnoj koji su vodili jedan iz pravca Milića drugi iz pravca H-Pijeska. Taj dan je bio paklen i iscrpljujući, čekajući kad će četnici krenuti prema našim položajima. Negdje oko 12 sati i 15 minuta u podne približili su se tako blizu da nijedan metak nije mogao promašiti .Taj dan smo dobili zadnju zolju i poruku iz Žepe da nema više zolja i da dobro razmisljamo kad je upotrijebiti. Ona se morala ispaliti na tenk koji je tada onesposobljen i vraćen za Miliće. Kad su dobrovoljci osujetili četničke napade i vratili ih kućama nevesele, jer su taj dan izgubili dosta saboraca, onda su Fadil i joj dva momka krenuli cestom da vide imali šta da je ostalo iza četnika. Iza krivine su ugledali vojni kamion, u njemu nije bio niko pa su polahko prišli i tada se uvjerili da su četnici ostavili poklon kamion i u njemu osam zolja, nekoliko pušaka i mnogo kutija municije za automatsko naoružanje te je bilo nekoliko zvona za ovce i goveda što su pljačkali po Krivačama i okolnim selima.
Četnici se ponovo odmaraju sedam dana i ponovo kreću iz istog pravca 13-tog septembra ali taj dan potiskuju naše borce dva kilometra- do Sedla i tu pada noć, tako da se tu noćilo i četnici ranom zorom ponovo granatiraju i kreću u dalje pohode. U žestokim napadima tada ranjavaju našeg jednog borca koji je došao u pomoć iz centra Žepe na Radavu. Momak je tada ranjen u obraz i svi su mislili da neće ostati živ ali eto fala Bogu i tadašnjim doktorima u Žepi, spašen je i sad je živ i zdrav.
Taj dan su četnici prodrli još dva kilometra, do mjesta Završlje gdje je bio i prokopan put da nemogu proći oklopna vozila. Tenk je pokušavao proći ispod puta, preko jedne bare ali mu je bilo nesigurno pa je tu prenoćio. Osvanjava taj nesretni 15-ti septembar. ’92.godine, to jutro ponovo počinju četnički napadi ali su se nasi borci održali što je natjeralo četnike na povlacenje. Četnici su se metar po metar povlačili do Sedla da bi se kasnije dali u bjezaniju. Nesrećom po nas, u paničnom bjegu ostavili su tenk na Sedlu gdje je bila velika livada (nekada bio lager za otpremanje gradje). Tada u 4 sata i 15 minuta poslije podne, r. Fadil izlazi na livadu da bi zarobio tenk, ali velikom nesrećom, tenkista još nije bio napustio tenk tako da sa tenka pogađa Fadila u stomak. U tim trenutcima je prestalo da kuca srce jednog velikog borca Žepe i Armije BiH. Samo do nekoliko minuta pogađa i Adila Zimića, najmlađeg borca Žepe koji je imao samo 16 godina. Od tada više nikada četnici nisu krenuli preko Radave onom žestinom i onako ozbiljno. Sve kasnije ofanzive su usmjeravali iz drugih pravaca prema Žepi. Mislim da svi znamo da je taj dan Žepa bila potpuno iseljena i napuštena, sve linije oko Žepe i da je već 50% stanovništva već bilo na putu prema Srebrenici (preko planine Sušice), dok se ostatak pripremao da krene u velikim kolonama u istom pravcu. Sutradan, 16 septembra.’ 92. godine zaslugom Avde Palića, koji je otišao na Vukoljin Stan i uspio da nagovori vojsku Vratarske regije i druge, da se vrate na položaje što je prije moguće, jer, Radava je bila već odbranjena! ( Na Vukoljinu Stanu je bilo izbjeglo skoro svo stanovništvo Žepe kojem se pridružila i vojska koja je dobila naredbu u noći sa 15 na 16 septembra. ’92.godine da napusti sve položaje oko Žepe jer je pala RADAVA! Četnici se nemogu zaustaviti.) Srećom, radilo se o lošim procjenama tadašnjeg komandanta Oružanih Snaga, Rame Čardakovića!!!!!
P.S Jos bih napomenuo, iza r. Fadila je ostalo troje djece: dva sina, kćerka i supruga. Fadilova supruga je sa djecom bila pošla pješice prema Kladnju ali, kod Ružine vode na Han-Pogledima naišli su na zasjedu pa je tako bila zarobljena sa djecom. Provela je neko vrijeme u Han-Pijesku a potom u logoru u Bijeljini . Fadilova supruga i sinovi žive u Tuzli dok se kćerka udala i živi u Holandiji.
Nek je Vječni rahmet Fadilu Turkoviću i Adilu Zimiću i nek vječno koračaju džennetskim baščama !