A onda , tog 19. juna od ranog jutra pocinje pakao. Puca se na sve strane, svaki pedalj Rogatice je pod granatama. Ima nesto neobicno u ovome. Nesto se desava a informacija skoro da i nema. Rogatica gori. Stizu informacije od onih koji su uspjeli izbjeci masakr da se u Tekiji, Gracanici i Holucu desavaju strasne stvari. Dakle pocelo je stravicnije nego sto je dosad bilo. Uskoro cemo i mi biti na redu. Niko ne zna tacno sta se desava ali sve govori da se desava ono cega su se pribojavali svi oni koji su otisli. Masakri se desavaju u manjim mjestima, u velikim skoro nikad.
Granatiranje Rogatice
Bio je to dan kao i prethodnih trideset. Otkako je Rogatica, sredinom maja, napadnuta iz svih mogucih orudja svaki dan nam je bio isti. Postalo je vise depresivno sve to prezivljavati na ogranicenom prostoru, sa potpuno ogranicenim kretanjem i salvama granata sa kojim smo se budili i koje bi utihnule u noc pred spavanje. Svaki dan isti. Neizvjesnost i strah su nam se uvukli u kosti. Nigdje svjetla na vidiku. Rogatica se ne brani organizovano. Neuvezane grupe po kvartovima pokusavaju zastiti sebe i svoje. Zbog ogranicenog kretanja vrlo cesto ne znamo sta se tog momenta odigrava u blizem komsiluku. Naravno, tu na Trgu je najzivlje. Tu su sada neki novi stanovnici, dosli iz Gracanice Kruscice pokusavaju naci spas i sigurnost od granata koje u tolikoj kolicini padaju da podrumi privatnih kuca i nisu neka zastita. Pretpostavka je da ce se cetnici tesko odluciti uci na Trg. Opasno je to za te kukavice jer sa svakog prozora prijeti opasnost a zivot je jedan. Znamo i mi to dobro i sa tom prednoscu racunamo.
Bojimo se ranjavanja i pokusavamo da nase kretanje ogranicimo na najmanju mogucu mjeru. Svaka rana u predjelu grudi , stomaka i glave je smrtonosna. Niti ima hirurga a niti lijekova. Samo ranjavanje u ruke i noge daje neku sansu za prezivljavanje. Ta cinjenica ubija i poslednji tracak hrabrosti u covjeku i proizvodi strah i neizvjesnost. Na nasem ulazu je dr. Nihad i on cini sve sto je u njegovoj mogucnosti da pomogne. Prije dva tri dana je ranjena Berina Hurem, tu pred ulazom. Geler joj je polomio potkoljenicnu kost i sada doktor cini sve da joj pomogne. Problem ce biti samo ako se moradnemo pokrenuti.
Ljudima koji se suvise slobodno krecu ne vjerujemo puno. Pojavili su se petokolonasi koji prenose informacije cetnicima sta se dogadja u pojedinim kvartovima. Za neke pretpostavljamo ali nemamo dokaza. Dvije zene, muslimanke se setaju po Rogatici i okolini kao da su nadljudska bica i zasticeni od svega onoga od cega normalan insan nije. Namjerno pred njima sipamo boce sa benzinom, pravimo Molotovljeve koktele, pa ako prenose neka bar ispricaju sta ih ceka ako krenu ovamo. Pored ovih strahota sa granatama, ovo je i psiholoski rat pa ko izdrzi. Naravno , na nasoj strani su losije karte pa nam nista drugo ne preostaje nego da se kao profesionalni kockari, koji se kockaju zivotom, sluzimo blefom. U zadnje vrijeme se sve vise razmislja da se pokrene odavde. Ovdje vise nemamo sanse.
Svakim danom je sve manje hrane a radijus kretanja sve manji i ogranicen samo na kretanje iz nuzde.
Tu zajedno je vise generacija. Pradjedovi,pranane, djedovi, nane, ocevi, majke, sinovi,kceri, unucad i praunucad. Ako se nekad ova masa pokrene, veliko je pitanje ko taj put moze izdrzati a ko ce zbog bolesti i starosti ostati tu na milost i nemilost zlocinaca. Moja kcerka i supruga su na sigurnom. Sa mnom su roditelji koje sam iz Kruscice doveo kod sebe u stan. Dole vise nije sigurno, a gdje jeste ?
Ne znam sta roditelji misle o pokretu, da li bi i oni krenuli ? Ono sto znam sigurno je to da se nikad necu predati u cetnicke ruke. Znam sigurno da bi to bio moj kraj na mukama, tako da o nekoj predaji nisam nikad ni razmisljao. Niko nikom nista ne sugerira. Svako mora za sebe odluciti. Teska su vremena i suvise je rizicno davati nekom savjet. Kad nastanu crna vremena, kao sto su ova, onda svako mora sam za sebe odluciti po intuiciji. Otac hrani na balkonu kanarinca kojeg je kupio svojoj unuci, nasoj kcerki. Vidim da mu jako nedostaje i cesto je spominje.
A onda , tog 19. juna od ranog jutra pocinje pakao. Puca se na sve strane, svaki pedalj Rogatice je pod granatama. Ima nesto neobicno u ovome. Nesto se desava a informacija skoro da i nema. Rogatica gori. Stizu informacije od onih koji su uspjeli izbjeci masakr da se u Tekiji, Gracanici i Holucu desavaju strasne stvari. Dakle pocelo je stravicnije nego sto je dosad bilo. Uskoro cemo i mi biti na redu. Niko ne zna tacno sta se desava ali sve govori da se desava ono cega su se pribojavali svi oni koji su otisli. Masakri se desavaju u manjim mjestima, u velikim skoro nikad.
19. juni je inicijalna kapisla koja donosi prevagu u odluci za pokret. Nema se vise sta cekati. Mora se krenuti ali je pitanje gdje. Skoro da nema slobodne teritorije jer citava Bosna gori. Znamo mi to ali jedino sto zelimo je to da odemo tamo gdje je bar organizovan otpor pa ako treba dati zivot bar da se ne da jeftino. Mjesta u kojima se pruza otpor su Gorazde i Sarajevo. Put do Gorazda je kraci i uglavnom se vecina odlucje krenuti u tom pravcu. Gracanica i Holuc su blokirani tako da nam jedino preostaje put preko Ljuna, Vragolova pa onda dolinom Prace prema Ustipraci i Gorazdu.
Nemamo se sta posebno spremati jer nasi ranci su uvijek bili spremni u slucaju brzog pokretanja usljed izenadnih napada. Odlucuje se da se krene nocu, pod okriljem tame, negdje oko 2 sata ujutro. Pretpostavka je da tada nece biti granatiranja. Gledam oca i razmisljam sta ce odluciti. Da li ide ili ne? Majka ce svakako prihvatiti svaku odluku koja se donese. Suti i razmislja a onda naglo ustaje i odlazi na balkon. Otvara kavez i pusta kanarinca na slobodu. Bez i jedne progovorene rijeci smo znali da je odluka donesena. Dakle idu. Znam da ce biti tesko ali me ta odluka raduje. Idemo zajedno pa sta bude. Moja nena, oceva majka sa amidzom Nedzadom ostaje. Bolni su rastanci jer niko ne zna sta donosi slijedeci dan.
A onda oko pola dva pokret. Kolona ljudi u tisini, u kojoj samo odzvanjaju tupi koraci, krece se prema Topliku, preko Podljuna. Povorka je velika i svakog momenta je sve veca jer se pridruzuju ljudi iz Podljuna, Podhrida i Toplika. Citava Rogatica je u pokretu. Krecemo se prema Dolovima a onda iznenada svijetleca raketa koja obasjava citav grad, kao da je svanulo. Strahujemo da nismo mozda otkriveni. Hoce li poceti granate? Okrecemo se i posljednji put gledamo svoj grad pod svjetlom tih svjetlecih raketa. Nije bilo granata. Kao da su htjeli da nam upute poruku. Evo vam , pogledajte posljednji put svoj grad jer ga nikada vise necete vidjeti. Nastavljamo dalje u neizvjesnost, preko Ljuna prema Vragolovima. Nismo bili svjesni da je to odlazak zauvijek, za one koji ce izgubiti zivote tokom rata ali i za one koji ce prezivjeti i biti prisiljeni da zive negdje tamo izvan topline rodnog kraja. Toga ranog jutra je hiljade Rogaticana napustilo Rogaticu. Svi oni koji su se iole mogli kretati ili nositi, bili su na tom putu bez povratka i sa nadom da ce se negdje izvan Rogatice naci spas za gole zivote.
Ovdje zavrasava prica o 19. junu 1992. godine. Sta je dalje bilo sa ljudima koji su se pokrenuli treba posebno pisati. To zasluzuje jednu novu pricu jer put koji je bio pred ovim ljudima je bio put pakla.
Prezivjece samo oni kojima je bilo i sudjeno i nadam se da ce zapisati a i pricati dok su zivi da se nikad ne zaboravi