Prilikom napada na periferne dijelove i grad tzv. Vojska Republike Srpske u samo jednom danu okrutno je ubila najmanje 150 nenaoružanih Bošnjaka, ne štedeći djecu, žene, invalidne i stare osobe. U sljedećoj fazi napada na grad takva je sudbina zadesila Gračanicu, Holuč, Tekiju, Kruščicu, Zakulu, Podljun, Podhrid i druge gradske kvartove nastanjene Bošnjacima. Na isti način, od 1992. do 1995. godine, Srbi su postupali na cijeloj teritoriji rogatičke općine.
PERIOD RATA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE 1992-1995.
(Kratka hronologija događaja)
KORAK broj 19 UMIJEĆE SJEĆANJA
Mehmed Agić
Političke okolnosti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji koje su u širem kontekstu prethodile ratu u Bosni i Hercegovini
Rat na teritoriji općine Rogatica bio je sastavni dio destruktivnog djelovanja spoljnih i unutrašnjih snaga u procesu disolucije SFR Jugoslavije i ambicija susjednih republika za stvaranje tzv. velike Srbije i velike Hrvatske.1
U posljednjoj deceniji XX stoljeća, s obzirom da je ekonomska kriza u SFR Jugoslaviji uzdrmala dogovornu ekonomiju i socijalistički politički sistem, reformskom bloku Slovenije i Hrvatske suprotstavila se Srbija zajedno sa Crnom Gorom i nacionalističkim snagama kroz zalaganje za tzv. «čvrstu federaciju». Sukobi reformskog slovensko – hrvatskog i srpskog bloka, doveli su do odbacivanja mjera društvene reforme premijera savezne vlade Ante Markovića i opstrukcije u radu Savezne skupštine. Bosna i Hercegovina je u ovim sukobima nastojala ostati po strani i zbog neutralnosti je bila izložena propagandnom djelovanju medija, posebno, vjerskih i intelektualnih krugova Srbije i unutrašnjih opozicionih snaga koje su se priklanjale idejnim stavovima o «zavjeri zapadnih katoličkih rebublika», «islamskim fundamentalizmom» i imperativom za «zajednicu u kojoj će Srbi suvereno stati na svoje međe»,.iz čega je javno promovirana ideja o «zajedničkoj državi svih Srba»pod parolom «Svi Srbi u jednoj državi». Razlaz suprotstavljenih blokova uslijedio je nakon odluka rukovodstava Slovenije i Hrvatske za uvođenje višepartijskog društvenog sistema i zakazivanje izbora u proljeće 1990. godine. Iako je rukovodstvo Bosne i Hercegovine nastojalo da Bosna i Hercegovina ostane u labavu federalnom sastavu SFR Jugoslavije, uslijedilo je naoružavanje Srba i formiranje «srpskih krajina» i «srpskih autonomsnih oblasti» koje će, kako se tada u Srbiji vjerovalo, ući u sastav buduće tzv. velike Srbije. Probosanski intelektualni i naučni krugovi u Bosni i Hercegovini odlučno su i argumentirano dokazivali, negirali i odbacivali svaku pomisao o stvaranju islamske republike pozivajući se na odluke ZAVNOBiH- a i AVNOJ-a, po kojima Bosna i Hercegovina «nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska» i da je njen vitalni interes da o njenoj budućnosti odlučuju narodi koji u njoj žive. Pobjedom novoosnovanih stranaka 1990. godine u Hrvatskoj, kada je na vlast došla Hrvatska demokratska stranka na čelu sa Franjom Tuđmanom, zvanična hrvatska politika počela je s otvorenim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini «u prirodnim i povijesnim granicama» i tezom prema kojoj je «Bosna povijesna greška». Politika Srbije prema Bosni i Hercegovini nastavljena je «mitinzima istine» i jačanjem srpskih nacionalnih stranaka uz osporavanje bošnjačkog identiteta, izazivajući reakciju Bošnjaka u osnivanju bošnjačkih političkih partija. Nakon kraha 14. vanrednog kongresa Saveza komunista u januaru 1990. godine, Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine donio je odluku o slobodnom organiziranju političkih partija, uz uvjet odricanja od nacionalističkih platformi. Time se, u regionalnom okruženju, nastojao sačuvati teritorijalni integritet, suverenitet i ravnopravan status Bosne i Hercegovine u zajednici jugoslavenskih naroda. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, sredinom novembra 1990. godine, pobijedile su nacionalne stranke – Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica.Homogeniziranju, nacionalnoj emancipaciji Muslimana 2 i njihovu opredjeljenju za platformu Stranke demokratske akcije, u to vrijeme, posebno je doprinijela kampanja iz Srbije potpunim odricanjem muslimanskog identiteta i pozivima na «vraćanje u veru pradedova». Uprkos suprotstavljenim stavovima o budućnosti SFR Jugoslavije i otvorenim međusobnim političkim sukobima, Milošević i Tuđman u Karađorđevu marta 1991. godine na tajnom sastanku dogovaraju podjelu Bosne i Hercegovine, o čemu je publiciran niz vjerodostojnih argumenata. Politički događaji i otvorene pretenzije susjednih republika prema teritoriji Bosne i Hercegovine 1991., i posebno, ekspanzija hegemonističke politike Srbije u prvom tromjesečju 1992. godine, a zatim i Hrvatske, u procesu razgrađivanja SFR Jugoslavije i ugrožavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine, snažno utjecali na događaje i sudbinu Rogatice i njene okoline u periodu od 1992. do 1995. godine.
Prvi slobodni izbori u Rogatici
Predizborna i izborna aktivnost u rogatičkoj općini, ako se izuzmu nenacionalne stranke, imala je mnoga obilježja nacionalne diferencijacije. Uz dotada neuobičajen folklorni ambijent, u središtu stranačke promocije bila je etno-nacionalna retorika uz uočljivo veliki broj etničkih simbola izraženih u plakatima, porukama, amblemima i zastavama sa etničkim simbolima i značenjem. Predizborna retorika rogatičke Stranke demokratske akcije zasnivala se uglavnom na niže rangiranim propagandistima koji su se koristili sloganom «ko nije u Stranci demokratske akcije, taj nije Musliman », bila je usmjerena na uopćavanje slabosti socijalističkog perioda u kojem su, kako je isticano, “Muslimani kontinuirano gubili vjerski i nacionalni identitet” i na slabljenje utjecaja komunista na ishod izbora. Propagandisti Srpske demokratske stranke u predizbornoj kampanji pored «ugroženosti srpskog naroda», propagandu razvijaju na tezi o «poturčenim Srbima» i «Muslimanima kao novokomponovanom narodu », aludirajući na njihovo slavensko porijeklo i obećanjima prema kojim bi i muslimanski lideri, po njihovom shvatanju, «imali ključne pozicije u novoprojektovanoj Jugoslaviji», zapravo u tzv. velikoj Srbiji. Savez komunista – Socijaldemokratska partija rogatičke općine -zalagao se za parlamentarnu demokratiju, tržišnu privredu i suverenu Bosnu i Hercegovinu kao državu svih njenih građana, izražavajući u kampanji opasnost od etničke podjele i posljedica eskalacije međunacionalnih sukoba. Srazmjerno malo bili su zastupljeni državni simboli Republike Bosne i Hercegovine. To je kod Bošnjaka i Srba – članova nenacionalnih stranaka na teritoriji općine, izazvalo nedoumicu u vezi sa neprimjerenim oduzimanjem njihova bosanskog identiteta. Izborne pobjede novoosnovanih stranaka u Rogatici sredinom novembra 1990. godine označile su kraj socijalizma i početak društvene tranzicije. Glavni cilj nacionalnih stranaka u predizbornom periodu i nakon osvajanja vlasti bio je skidanje s vlasti komunista. Izbori su u Rogatici na vlast doveli Stranku demokratske akcije i Srpsku demokratsku stranku. Savez komunista – Socijaldemokratska partija, Savez reformskih snaga i Demokratski socijalistički savez osvojili su ukupno 30% odborničkih mandata zbog čega, a posebno zbog višenacionalne strukture, u smislu participacije u vršenju vlasti, nisu prihvaćeni od nacionalnih stanaka. U učvršćivanju vlasti, pobjedničke stranke na ključne pozicije postavljaju kadrove koji će služiti njihovim političkim i drugim interesima, rukovodeći se nerijetko nepotizmom i zanemarujući pri tome stručnost i sposobnost za sprovođenje društvene tranzicije i očuvanja bosanskog identiteta. Uspostavljanje nacionalnoga koncepta vlasti, kako se nedugo nakon izbora pokazalo, zbog partikularnih političkih interesa vodećih političkih stranaka, vodilo je etničkom antagonizmu i uz međuetničke tenzije, snaženju političkog djelovanja koje se svodilo na nacionalnu homogenizaciju.
Paraliza koalicije nacionalnih stranaka
U novembru 1991. Srpska demokratska stranka organizira u Bosni i Hercegovini referendum, na kojem su se rogatički Srbi velikom većinom glasova izjasnili za «ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom». Nedugo zatim, uslijedile su prijetnje lokalne Srpske demokratske stranke podjelom dijelova općine Rogatica sa srpskom većinom u slučaju proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, čime je ubrzan ideološki i politički razlaz koalicije nacionalnih stranaka. Srpska demokratska stranka, krajem 1991. godine, formira tzv. «Srpsku Skupštinu opštine». To je odgovaralo viziji nacionalne podjele, u kojoj bi bile stvorene paralelne općinske institucije s ciljem priključenja Srpskoj autonomnoj oblasti Romanija, a zapravo u konačnici, tzv. velikoj Srbiji. Rukovodstvo Stranke demokratske akcije ostalo je na programu suverene Bosne i Hercegovine. Rogatičke Bošnjake homogenizira i njihovu identifikaciju nastoji osnažiti afirmacijom vjere, tradicije, kulture i običaja i ohrabriti ih za toleranciju i suživot sa Srbima. Propagandisti Srpske demokratske stranke, inspirirani vezivanjem zastava Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice i naročito «Islamskom deklaracijom» Alije Izetbegovića, uvjeravaju srpski narod u opasnost muslimansko – hrvatske koalicije i u imperativ podjele s rogatičkim Bošnjacima.
Referendum građana o nezavisnosti Bosne i Hercegovine
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine u Rogatici, kao uostalom u cijeloj Bosni i Hercegovini, održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada je i pored opstrukcije građana srpske nacionalnosti, uvjerljiva većina jasno iskazala demokratsku volju za osamostaljenjem i suverenitetom Bosne i Hercegovine u historijski potvrđenim granicama. Nakon uspješno provedenog referenduma Bosna i Hercegovina je 7. aprila 1992. godine stekla je uvjete za međunarodno priznanje. Nezadovoljstvo i neslaganje sa stvaranjem samostalne i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine iskazali su bosanski Srbi potpomognuti Srbijom i Crnom Gorom, koje su nastojale formirati «državu u kojoj će svi Srbi živjeti zajedno». Referendumom je Bosna i Hercegovina ispunila i temeljni uvjet za prijem u Ujedinjene narode.
Međunarodno priznanje i prijem Bosne i Hercegovine za članicu Ujedinjenih naroda
U Rogatici su, s obzirom na tadašnje političke prilike, međunarodno priznanje od Evropske zajednice 6. aprila, Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država 7. aprila 1992. i prijem u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda 22. maja 1992. godine, izazvali kratkotrajno olakšanje građana, posebno Bošnjaka. Neposredno nakon izbora i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, Srpska demokratska stranka u Rogatici i njenoj okolini otpočela sa blokadom rada i unutrašnjom razgradnjom demokratske i legalno izabrane političke i izvršne vlasti. Kroz pokušaje da se legitimira nosiocem političke borbe za zaštitu interesa srpskog naroda, brzo je postalo očigledno da vrši pripreme za rat. U međustranačkim sukobima Srpska demokratska stranka generira krizu koja kulminira opstrukcijom rada Skupštine u nastojanju da po svaku cijenu nametne svoja shvatanja u vezi sa ostvarivanjem političkih planova projektiranih u Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti 3, koja su se na lokalnom nivou svodila na dominaciju Srba u društveno-političkom životu općine Rogatica. Homogenizacija srpskog naroda intenzivira se propagandom zasnovanoj na ugroženosti i neravnomjernoj zastupljenosti Srba u organima vlasti, privredi i obrazovanju, «opasnosti od širenja islamskog fundamentalizma» i «stvaranja islamske države u kojoj bi Srbi bili marginalizirani».
Srbi se pozivaju na «odbranu ugroženog srpstva i pravoslavlja». Neposredan način ostvarenja ovog cilja Srpska demokratska stranka našla je u podjeli organa vlasti i teritorije općine na nacionalnom principu. Posredno, to je bio dio plana da se uz pomoć Jugoslavenske narodne armije i lokalnih paravojnih formacija podržanih izvana, započne proces u kojem je rogatičko područje bilo obuhvaćeno ratnim planovima o stvaranju etnički čiste tzv. velike Srbije.
Krizni period i njegove posljedice
Od jeseni 1991. godine do početka rata na teritoriji općine Rogatica dolazi do brojnih incidenata. Najprije, grupa naoružanih Srba na širem području Sjemeća uspostavlja kontrolu teritorije, uznemirava, zastrašuje i oduzima imovinu putnika na komunikaciji Višegrad – Rogatica. Nakon toga, Srpska demokratska stranka uz podršku Jugoslovenske narodne armije na Borici formira mobilnu paravojnu jedinicu i, pored savremenog streljačkog naoružanja, naoružava je protivavionskim mitraljezima i minobacačima. Dolazak jedinica Jugoslavenske narodne armije, nakon rata u Sloveniji i Hrvatskoj na teritoriju Bosne i Hercegovine, uprkos protivljenju bosanske vlade, dovelo je do mobilizacije rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova na teritoriji Bosne i Hercegovine, jedinog oružanog sastava koji je tada bio pod kontrolom republičkih i općinskih vlasti. U garnizonu Han-Pijesak intenzivno se vrši ideološka indoktrinacija i specijalistička obuka srpskih rezervista i dobrovoljaca za snajperska djelovanja i upotrebu minobacača. Iako je komanda nad bosanskohercegovačkom Teritorijalnom odbranom spadala u nadležnost republičkih i općinskih vlasti, Jugoslavenska narodna armija akcijom 1990. godine, radi navodne sigurnosti, izmjestila je oružje Teritorijalne odbrane općine Rogatica i stavila ga pod kontrolu garnizona u Višegradu. Kasnije, krajem 1991. i u prvoj polovini 1992. godine, iako su one formirane i djelovale nelegalno, ovim su oružjem naoružane paravojne jedinice Srpske demokratske stranke, tzv. Teritorijalna odbrana Republike Srpske i Vojska Republike Srpske.
Međunacionalna napetost i opća nesigurnost na teritoriji općine doveli su, uz posredovanje aktivista Stranke demokratske akcije, do potrebe za naoružavanjem i zaštitom Bošnjaka u Rogatici i drugim mjestima na teritoriji općine, isključivo ličnim naoružanjem i malom količinom municije. Rogatički lovci također su raspolagali oružjem i municijom u ograničenoj količini. Tome je, uz naoružavanje rogatičkih Srba, doprinijela polugodišnja opstrukcija Srpske demokratske stranke u radu Skupštine općine Rogatica, i kasnije, prestanak rada legalnih organa vlasti, pravosuđa, obrazovanja, zdravstva, privrednih subjekata i ostalih društvenih djelatnosti. U periodu mart-juni, Srpska demokratska stranka, nezadovoljna postavljenjem načelnika Stanice javne bezbjednosti, postavlja barikadu u centru Rogatice, a zatim vrši blokadu Šumsko-industrijskog preduzeća «Sjemeć». U isto vrijeme u Rogatici se pojavljuju uniformirani i naoružani dobrovoljci iz Srbije. Opću nesigurnost građana pojačali su izvještaji o presretnutim kamionima s oružjem za koje se nije znalo odakle dolazi i kome je namijenjeno, te naoružavanje Srba i antibošnjačko ponašanje rogatičke Srpske demokratske stranke. Kroz Rogaticu u više navrata prolaze vojne motorizirane kolone praćene tenkovima i oklopnim transporterima. Početkom 1992. godine Srpska demokratska stranka formira tzv. Krizni štab srpskog naroda, a nedugo zatim, u uvjetima paralize rada Skupštine općine, i Stranka demokratske akcije odgovara formiranjem sopstvenoga kriznog štaba. Nakon mobilizacije rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova u jesen 1991. godine, i Jugoslavenska narodna armija počela je provoditi mobilizaciju. Nakon formalnog povlačenja iz Bosne i Hercegovine, u maju 1992. godine uslijedit će transformacija Jugoslovenske narodne armije u tzv. Vojsku Republike Srpske. Bošnjački rezervisti, nakon iskustava iz mobilizacije koju je Jugoslavenska narodna armija vršila bez saglasnosti republičke vlade u jesen 1991. godine, nisu se odazvali na te pozive. Stranka demokratske akcije u Rogatici, znajući da komanda 216. brigade Jugoslavenske narodne armije u Han-Pijesku u svoj sastav prima dobrovoljce i tolerira antibošnjačko ponašanje, podržavala je odluku Bošnjaka o neodazivanju na mobilizacijski poziv, naročito zbog saznanja o njihovoj vjerovatnoj upotrebi u ratu Srbije protiv Hrvatske. Pod pritiskom i ultimativnim stavovima Srpske demokratske stranke izvršena je podjela teritorije općine Rogatica na srpske i bošnjačke dijelove po principu 60 naprema 40 procenata, odnosno, u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva. Podjela je na topografskoj karti prikazana različitim bojama i ovjerena potpisima lidera lokalnih nacionalnih stranaka. Lideri Stranke demokratske akcije, vjerujući da su ustupcima pred maksimalističkim zahtjevima Srba riješili pitanje sigurnosti, u javnost izlaze s tezom o dogovorenoj «oazi mira na teritoriji Rogatice».
U ovom periodu, Srpska demokratska stranka kontinuirano upravlja krizom, dezintegrira legalnu Stanicu milicije i formira tzv. Srpsku službu javne bezbjednosti, a zatim Opštinski sekretarijat odbrane i štab Teritorijalne odbrane, stvarajući tako na neustavan način paralelne općinske organe. Građani Rogatice i sela rogatičke općine, radi vlastite sigurnosti, organiziraju na lokalnom nivou dežurstva i straže, u početku sastavljene od Bošnjaka i Srba, a kasnije, kada su Srbi u većini napustili Rogaticu i nastanili se u okolnim srpskim selima, ovakav oblik samozaštite postao je jednonacionalan. Izlaskom iz grada, rogatički Srbi izvršavaju odluke rukovodstva Srpske demokratske stranke radi demonstriranja nemogućnosti zajedničkog
života i konačno razotkrivaju okončanje priprema za ratna djelovanja. Usto, uređuju vatrene položaje za minobacače, protivavionske mitraljeze i druga oruđa, a na prilazima gradu uspostavljaju kontrolne punktove i grad dovode u blokadu. Istovremeno, kako bi ostvarili nesmetanu vezu s Višegradom i Srbijom, uz angažiranje inžinjerijskih jedinica Jugoslavenske narodne armije, sjeveroistočnim dijelom užega gradskog područja grade putnu komunikaciju velike nosivosti. Pored djelovanja paravojne jedinice na Borici, u Gučevu je, uz podršku garnizona Jugoslavenske narodne armije iz Han-Pijeska formirana srpska jedinica ekvivalenta brigade. Ova će jedinica, pored djelovanja na rogatičkoj teritoriji, ratna djelovanja izvoditi na sarajevskom bojištu i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Srpske paravojne jedinice na području općine, ohrabrene simboličnim protestima općinskog rukovodstva, napadaju, pljačkaju i pale bošnjačka sela na boričkoj visoravni. Ovakvim će akcijama, u prvoj polovini 1992. godine, ubrzo biti zahvaćena cijela općinska teritorija. Suočeni s ozbiljnošću stanja u kojem se našla rogatička općina, građani Rogatice obiju nacionalnosti, predvođeni opozicionim strankama, formiraju Građanski forum Rogatice s ciljem informiranja o aktuelnim zbivanjima, očuvanja mira i sigurnosti, vraćanja međunacionalnog povjerenja i promoviranja uvjerenja o potrebi suživota na principima dijaloga, uvažavanja različitosti i tolerancije. Djelovanje Građanskog foruma, i pored najboljih namjera, u uvjetima narastanja krize i očiglednog uvođenja rogatičke teritorije u ratno stanje, nije pokolebalo Srpsku demokratsku stranku u namjeri da «milom ili silom» formira Srpsku opštinu Rogatica.
U selima rogatičke općine Bošnjaci se, zbog pasivizacije djelovanja Stranke demokratske akcije, s istim ciljem, organiziraju prema konkretnim prilikama. U principu, u nemogućnosti drugog izbora, pokazali su sklonost dogovorima sa lokalnim Srbima o nenapadanju. U uvjetima paralize općinske Skupštine, Bošnjaci formiraju Konsultativno tijelo i pregovarački tim koji je bio odgovoran za zastupanje interesa Bošnjaka do zakazivanja sjednice Skupštine općine, kada bi se, po njihovu uvjerenju, u demokratskoj proceduri rješavali međunacionalni problemi i općina Rogatica na miran način prevazišla narastajuću krizu. Tokom više sastanaka sa predstavnicima rogatičkih Srba bošnjački pregovarački tim, uz nekoliko personalnih promjena, bio je suočen sa permanentnim i neprihvatljivim zahtjevima radikalnih Srba u vezi sa razoružavanjem Bošnjaka i uvjeravanja o neophodnosti da Bošnjaci prihvate život u tzv. Srpskoj opštini Rogatica. Pregovarački tim, najprije zbog vlastitih stavova i nedostatka legitimiteta, odustao je od ovakvog načina rada, koji je, kako je bilo vidljivo, od srpske strane nudio gubitak identiteta bošnjaštva i njihovu asimilaciju u tzv. velikoj Srbiji. U ovom periodu veliki broj Bošnjaka napušta Rogaticu u čemu ih, organiziranjem konvoja s autobusima, pomaže općinsko rukovodstvo Stranke demokratske akcije. Naoružani Bošnjaci, najprije spontano, a kasnije djelovanjem aktivista Stranke demokratske akcije, članova Patriotske lige i rezervnih oficira Jugoslovenske narodne armije i Teritorijalne odbrane, nastoje formirati manje formacijske sastave i organizirati odbranu, isključujući bilo kakve napadne akcije usmjerene prema Srbima. U nedostatku odgovarajućih odluka i podrške najodgovornijih bošnjačkih nosilaca vlasti, javljaju se problemi legalnosti odbrambenih snaga, nedostatak ličnog naoružanja, municije, sredstava veze, sredstava za protuoklopnu borbu i vatrenu podršku i potpuno odsustvo sistema zaštite i zbrinjavanja građana u ratu. Početkom maja grad napušta tzv. Srpska stanica milicije, a nakon toga i legalna Služba javne bezbjednosti, zajedno sa predsjednikom Skupštine općine, načelnikom Službe javne bezbjednosti i rezervnim sastavom milicije. Otada, političko djelovanje lidera Stranke demokratske akcije i njihova veza sa građanima rogatičke općine ima ograničen značaj. U organizaciji ključnih kadrova Stranke demokratske akcije na nekoliko sastanaka pokušala se organizirati odbrana u Rogatici. Kako nakon toga nisu uslijedile zvanične odluke i personalna postavljenja, rogatički Bošnjaci polovinom maja samoinicijativno se po gradskim kvartovima organizuju u čete, a od maja do prve polovine avgusta 1992. godine u Ustiprači, Pokriveniku i na Barama manje samoorganizovane jedinice prerastaju u bataljone iz kojih je, uz podršku civilne i vojne vlasti Goražda, formirana Rogatička brigada. Na isti je način u Žepi formirana brigada Armije Bosne i Hercegovine. Drugi, manji naoružani sastavi vremenom su integrirani u jedinice Armije Bosne i Hercegovine.
Ratna djelovanja na teritoriji općine Rogatica
Kao što je vidljivo iz djelomične hronologije događaja u prvoj polovini 1992., sukobi na teritoriji općine Rogatica počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kada je napadnuto Sarajevo. S obzirom na to da je još u novembru 1991. godine, ničim izazvana, Jugoslovenska narodna armija napala i uništila sela Ravno u istočnoj Hercegovini, razbuktavanje borbi u Bosanskoj Posavini u martu 1992. godine, napadi unutrašnjih i paravojnih formacija iz Srbije na gradove Podrinja, predstavljaju «rat prije rata» i uvod u agresiju na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Za teritoriju općine Rogatica, kao primjer metodologije djelovanja Jugoslavenske narodne armije i Srpske demokratske stranke, može se uzeti formiranje srpske paravojne jedinice na području Borike, ujesen 1991. godine. Ova jedinica počela je s uznemiravanjem Bošnjaka, blokadom komunikacije Rogatica–Žepa i prekidom telefonske veze Žepe sa Rogaticom i uz nekoliko nerazjašnjenih ubistava na širem području Borike za rogatičke Bošnjake ozvaničila je početak sistematičnog «etničkog čišćenja» koje će kasnije dobiti obilježje genocida. Sporadični napadi paravojnih jedinica Srba na Bošnjake započeti početkom 1992. godine dobijaju na intenzitetu. Od maja, napadima na na bošnjačka sela Živaljevići, Stara Gora, Godomilje i Šetići, do avgusta, kada su spaljeni i opljačkani Kramer Selo, Kozadre, Borovsko i Rakitnica, sistematski je na rogatičkoj općini vršen egzodus Bošnjaka. Početkom juna na području Žepe, u pokušaju da ovlada objektom Zlovrh, razbijena je i uništena motorizirana jedinica tzv. Vojske Republike Srpske koju su najvećim dijelom sačinjavali dobrovoljci sa Pala. Nešto kasnije, tzv. Vojska Republike Srpske iz pravca Višegrada granatira bošnjačka sela jugoistočno od grada i u drugoj polovini juna artiljerijom i protuavionskim mitraljezima napada Rogaticu. Tokom juna, za Rogaticu su ovakva, neselektivna djelovanja, s ciljem ubijanja, zastrašivanja i protjerivanja, bila dio svakodnevnice njenih građana. Polovinom juna 1992. godine srpska propaganda u povremenim prekidima granatiranja rogatičkim Bošnjacima obećava ličnu i imovinsku sigurnost pod uvjetom da se odazovu u Srednjoškolski centar i priznaju vlast tzv. Srpske opštine Rogatica. Za mnoge Rogatičane to će biti bolno logoraško iskustvo u kojem su doživjeli poniženja, torturu, ubijanja, pokrštavanja, silovanja i korištenje u «živom štitu».4 Prilikom napada na periferne dijelove i grad tzv. Vojska Republike Srpske u samo jednom danu okrutno je ubila najmanje 150 nenaoružanih Bošnjaka, ne štedeći djecu, žene, invalidne i stare osobe. U sljedećoj fazi napada na grad takva je sudbina zadesila Gračanicu, Holuč, Tekiju, Kruščicu, Zakulu, Podljun, Podhrid i druge gradske kvartove nastanjene Bošnjacima. Na isti način, od 1992. do 1995. godine, Srbi su postupali na cijeloj teritoriji rogatičke općine. U skoro bezizlaznoj situaciji, nakon što je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo Odluku o proglašenju ratnog stanja i u očekivanju napada pješadije, tzv. Vojske Republike Srpske, rogatički Bošnjaci, pod zaštitom branilaca, izlaz iz grada nalaze probojem u pravcu Žepe, Pokrivenika i Vragolova. U ova područja, u očekivanju uspjeha pregovora pod pokroviteljstvom Evropske unije, odranije se sklonio značajan broj Rogatičana. Krajem jula i početkom početkom avgusta najveći broj rogatičkih izbjeglica, uz stalne napade srpskih snaga, našao je utočište na slobodnoj teritoriji goraždanske općine. Manje grupe branilaca, osloncem na brdo Ljun, vode sa tzv. Vojskom Republike Srpske povremene borbe u Rogatici, a u avgustu 1992. godine pridružuju se Rogatičkoj brigadi Armije Bosne i Hercegovine u Goraždu. Otada, osim u logorima Srednjoškolskog centra, Sladare i Rasadnika,u Rogatici nije bilo Bošnjaka.
U drugoj polovini avgusta 1992. godine, na komunikaciji Mesići-Rogatica, u rejonu sela Kukavice, jedinica Armije Bosne i Hercegovine napala je motorizovanu kolonu koja se iz Goražda uputila ka Rogatici, pri čemu su, pored naoružanih, stradali i srpski civili. Na području Žepe tzv. Vojska Republike Srpske bezuspješno obnavlja napade i trpi gubitke u borbama sa 285. brigadom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Rogatički bataljon zajedno sa borcima iz sela Brčigovo, iako oskudno naoružani, nakon kratkih priprema u borbama na jugoistočnim i istočnim dijelovima teritorije općine nanose gubitke srpskim snagama, naoružava se oružjem i municijom iz ratnog plijena i brani slobodnu teritoriju. Pritisnuto reakcijama preostalih predstavnika opozicionih stranaka i građana, bošnjačko rukovodstvo općine Rogatica u selu Pokrivenik donosi Odluku o formiranju bataljona Armije Bosne i Hercegovine i u personalnom smislu ozvaničava komandni sastav. U ljeto 1992. godine bataljon se, zajedno s građanima, povlači u pravcu Goražda i tamo ulazi u sastav Rogatičke brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Do kraja rata, u sastavu Istočnobosanske operativne grupe i 81. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine, brigada uspješno vodi borbe u odbrani Goražda i oslobađa dio teritorije općine Rogatica u širem rejonu Hranjena i sela Vražalice i manjim borbenim sastavima vrši napade na srpske položaje u dolini rijeke Prače. Vojska Republike Srpske 1994. i 1995. godine pokreće ofanzivu širokih razmjera na Žepu i Goražde, iako su 1993. od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ove teritorije proglašene zonama sigurnosti. Srpska ofanziva na Goražde zaustavljena je pod prijetnjom upotrebe NATO-avijacije, međutim, i pored herojskog otpora, tzv. Vojska Republike Srpske je u drugoj polovini jula zauzela Žepu. Ne pristajući na predaju, branioci Žepe povlače se u planinske dijelove i nastavljaju pružati otpor. Dio branilaca pokušava se spasiti prelaskom rijeke Drine, ali ih vlasti Srbije hapse i upućuju u logore u Šljivovici i Mitrovom Polju. Nakon šest mjeseci oni se deportiraju u zemlje Zapadne Evrope, Sjedinjene Američke Države i Australiju. Dio boraca 285. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine završio je u logoru Rasadnik, gdje su bili podvrgnuti torturi i ubistvima. Nakon zauzimanja Žepe, rogatička općina, s izuzetkom slobodne teritorije šireg rejona sela Vražalice, 1995. godine postala je u krvavom genocidnom procesu i uz nezapamćena stradanja Bošnjaka, etnički čist srpski prostor.
Cilj i posljedice rata u Rogatici i njenoj okolini
Cilj rata bio je da se uz političko djelovanje Srpske demokratske stranke, u prvoj fazi, demonstracijom sile posrbljene i u funkciju agresije na Bosnu i Hercegovinu angažovane Jugoslavenske narodne armije i korišćenjem njenih resursa za potrebe paravojnih snaga rogatičkih Srba, u kratkom vremenu ovlada teritorijom općine Rogatica radi njezina priključenja tzv. velikoj Srbiji. Kako taj plan nije ostvaren, Srpska demokratska stranka općine Rogatica, uz opstrukciju rada legalnih organa Skupštine općine i ultimativne zahtjeve za podjelom, u Rogatici i njenoj okolini aktivira paravojne snage Srba radi sijanja međunacionalnog nepovjerenja, zastrašivanja i progona Bošnjaka i dovođenja legalne vlasti u kapitulantski položaj. Pripreme rogatičkih Srba za rat obuhvatale su snažnu propagandnu aktivnost protiv Bošnjaka, iza čega su željeli stvoriti slobodan prostor za nacionalističko djelovanje. Sebe su metaforički predstavljali «nebeskim narodom», spremnim na odricanje od svjetovnog života i izborom «carstva nebeskog», uzimajući za motiv mitski postupak kneza Lazara u boju na Kosovu 1389. godine. Rogatički Bošnjaci, posebno dio omladine, prepoznali su opasnost i bez naročite podrške ključnih bošnjačkih nosilaca vlasti u općinskim strukturama, u uvjetima nametnutog embarga na isporuke oružja i vojne opreme od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, preduzeli su u skladu s ljudskim, materijalnim i drugim organizacijskim mogućnostima aktivnosti radi zaštite ljudi, materijalnih dobara i odbrane teritorije općine. S obzirom na to da je prostor na lijevoj obali rijeke Drine predstavljao posebno važan interes Srbije i Crne Gore u ostvarivanju ideje o tzv. velikoj Srbiji, Jugoslovenska narodna armija, tzv. Teritorijalna odbrana Republike Srpske, Vojska Republike srpske i Policija Republike Srpske su ratna djelovanja na rogatičkoj općini vodili s punom okrutnošću, ubijanjem, silovanjem, razaranjem sela i gradskih dijelova, pljačkom imovine i progonom Bošnjaka. Općim okvirnim sporazumom za mir započetim novembru u Daytonu (Ohio, SAD), potpisanim 14. decembra 1995. godine u Parizu (Francuska), Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, kojoj je pripala teritorija općine Rogatica. Entiteti su 1995. godine uglavnom bili etnički homogeni iznutra i nisu u političko – pravnom smislu predstavljali nacionalne države. Posljedice rata u Rogatici mogu se podijeliti u nekoliko oblasti, a posebno slijedeće:
· Prema istraživanju Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo, u toku rata u Rogatici je stradalo 2.014 osoba. Od ovog broja, ubijenih je 1.506, a kao nestali vodi se 508 osoba. Među nastradalim civila je 1.057, a vojnika 957. Od stradalih vojnika 691 bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, a 266 pripadalo je Vojsci Republike Srpske. Po nacionalnoj strukturi najviše je nastradalih Bošnjaka, i to 1.651, Srba je stradalo 357, i 3 Hrvata zajedno s ostalim. Drastičan je broj nastradalih civila Bošnjaka u odnosu na srpske civile. Tako su stradala 962 bošnjačka civila, srpskih 91, te 2 Hrvata zajedno s ostalim.
· Na teritoriji općine Rogatica sistematski su uništeni svi islamski vjerski objekti, u prvom redu džamije i objekti na vakufskom zemljištu, zatim rogatička mezarja i šadrvan, čiju je gradnju finansirao Mustafa Hasanagić, Rogatičanin iz Sjedinjenih Američkih Država.
· U nastojanjima da se sačuva etnički čist srpski prostor, onemogući povratak izbjeglica i zatru tragovi postojanja Bošnjaka u Rogatici i njenoj okolini, uništen je ogroman broj bošnjačkih seoskih i gradskih objekata za stanovanje sa pratećim objektima.
· U uvjetima diskriminacije, fizičkog, mentalnog i seksualnog zlostavljanja i prisilnog rada, u srpskim logorima u Rogatici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka čiji je život trajno obilježen psiho-socijalnim problemima. Uglavnom su to bili nenaoružani muškarci i veliki broj žena, djevojaka i djece. Nakon prisilnog premještanja u druge krajeve Republike Bosne i Hercegovine njihova je imovima opljačkana ili uništena.
· Poznate su brojne činjenice o zločinima počinjenim od strane Srba nad rogatičkim Bošnjacima, međutim, koliko je javnosti poznato, vlasti Rogatice nisu progonile, hapsile i sudile za ratna nedjela.
· Do kraja 2008. godine, Sud Bosne i Hercegovine za krivično djelo zločin protiv čovječnosti na teritoriji općine Rogatica osudio je Dragoja Paunovića na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a za isto krivično djelo, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina osuđen je i Radisav Ljubinac Pjano.
· U vezi počinjenih zločina u Bosni i Hercegovini, tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, pored ostalog, optužio je Radovana Karadžića i za genocid izvršen nad Bošnjacima u općini Rogatica.
· Procesuiranjem svih ratnih zločinaca u sudskom procesu, umjesto kolektivne u pravi plan stavit će se individualna odgovornost na koju mnogi nisu spremni s obzirom na mogućnost kompromitacije njihove ratne prošlosti.5
1 Kratka hronologija događaja na rogatičkoj teritoriji 1992-1995. ne pretendira na analitičku cjelovitost zasnovanu na naučnim istraživanjima. Veliki je intelektualni i moralni zadatak pred historijskom, sociološkom i demografskom naukom u vezi s događajima iz ovog perioda.
2 Septembra 1993. Drugi bošnjački sabor donio je Odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto ranijeg naziva Muslimani.
3 Memorandum SANU-a 1986., između ostalog, analizira aktuelna društvena pitanja i položaj Srbije i srpskog naroda u SFR Jugoslaviji i apostrofira da u SFR Jugoslaviji jedino srpski narod nema svoju državu. Predstavlja srpsku velikodržavnu platformu za ratove u posljednoj deceniji XX vijeka s ciljem stvaranja «jedinstvene srpske države na Balkanu».
4 Stradanja rogatičkih Bošnjaka u periodu 1992-1995. prema cilju, obimu i načinu izvršilaca zločina, moguće je uporediti s događajima iz Drugog svjetskog rata. Razlike se odnose samo na detalje četničkog projekta Stevana Moljevića «Homogena Srbija» iz 1941. U Drugom svjetskom ratu Bošnjaci su srazmjerno jačanju Narodnooslobodilačkog pokreta sačuvani od etničkog istrebljenja.
5 Iako su mnogi izvršioci zločina na teritoriji Rogatice poznati, radi poštivanja pravnog sistema i dokazivanja odgovornosti u pravnom procesu, navođenje imena značilo bi prejudiciranje krivice..