Sinoc je grupa civila hodala ispred barake u kojoj smo smjesteni. Nasa grupa radoznalih, je virila kroz prozore, osluskivala sta govore,snimala kako izgledaju, i pokusavala dokuciti kakve vijesti donose. Tu vece su saznali, da su to neki novi ljudi koji nisu ranije dolazili. Vidjeli su ih i kad su ulazili u komandu i otud izlazili.
Sledeci dan nasa GR je uspjela saznati i zakljucke sa sastanka komande i tih novih ljudi,nevjerovatno ali tacno.
Po verzji nase GR oni su sledeci:
Nema vise maltretiranja i tuce, oni koji pokusaju treba ih prijaviti u komandu.
Na mjestu pored nase barake gdje su stajali ovi novi, majstor Omerovic i grupa koju on odredi ce praviti grupno kupatilo. Nejma vise kupanja u basti iza barake po snijegu.
U spavaonice ubaciti krevete na sprat. Ukinuti izolaciju. Otvoriti kantinu.
Nismo im vjerovali sve dok majstoru Omerovicu nisu poceli dovlaciti materijal za kupatilo,a tuca i fizicko maltretiranje dobro smanjeni. Otvorena je i kantina. Ubaceni su kreveti. Ukinuta izolacija.
Najbolji znak da stvari idu nabolje, je i to sto su sad najveci problem neki crvici u grasku, koje mi slabijeg vida nismo ni primjecivali.
Medjutim, ostalo je i nekoliko ozbiljnijih problema: Fazlija i dalje do kasno u noc ispred nase barake pjeva pjesme po narudzbi. Strazari se mijenjaju a Fazlija i njegove pjesme nikad. Naucio sam ih napamet skoro sve, ali se i zakleo, da ako ikad izadjem, da je to prvo sto cu zaboraviti i da ih vise nikad necu slusati.
Jedan od policajaca za koga oni kazu da je nas, a i nasa GR tvrdi da govori slicno kao Crnogorci, svako jutro negdje oko cetiri ujutro ispod nasih prozora vice: ”Ustajte turci, vrijeme je za kl ”. U pocetku je to bilo jezivo, plasili smo se, a kasnije postalo isto kao i Fazlijine pjesme. Vidjelo se na njemu da je cobanski gunj zamijenio policijskom jaknom ali vecom za dva broja, i opanke cizmama.
Ispred nase i susjedne barake je napravljen mali putic koji je vodio do VC. Dvojica sadista su nabavili neku vrbovu durumgu pa kad im se ko ne svidja ili kad ne uradi on osto oni zapovijedaju dobije batine i prijetnju da ne smije prijaviti. Cuvao sam se kad su oni tu, trpio da ne izslazim ali nekad moras.
Navece kad se sve smirilo izadjoh. “Dolazi ovamo, gdje si posao”? Dobih i naredbu, poganu, ne bih je izvrsio i da me na smrt ubiju. Vracam se.”Ti nisi cuo”, “Nisam”, “E cuces sad”. Stao sam u krug gdje su i druge uvodili, i onda od pete do glave. “Sad idi”. Ulazim u sobu, pitaju “boli li”, “Ne znam , reci cu vam sutra”.
Vrse se i redovna saslusanja. Svaki dan neko ide. Po povratku GR ih ponovo saslusava, sta je bilo, kako je bilo? U posledje vrijeme cesto zovu jednog momka sa Brezove Ravni, znam ga, vidjali smo se. Cudi me zasto bas njega, nisam cuo o njemu nista ranije. Opet je otisao, GR ga ceka ispred spavaonice. Postadoh i ja radoznao. Slusam iza vrata. “Jesil priznao”? “Jesam”!”Sve”. “Bas sve, i da si onog ubio”. “Bas sve, i da sam pucao kroz vrata a da ne znam jesam li ga ubio”. “Jesul te tukli” ?”Nisu”. “Pa sta ti kazu”?” Onaj me glavni gleda i kaze, da bi i on uradio isto da je bio na mom mjestu”. Ne cujem bas dobro ali otprilike ovakva prica. Vidim da vec svi znaju pa i ja pitam o cemu je rijec?
Ovi iz GR mi rekose da su on i jos jedan njegov prijatelj jedini prezivjeli masakr na Brezovoj Ravani /selo na ulazu u Zepu/. Da je pucao u vrata svoje kuce kad su napadaci htjeli da provale unutra a da je onda pobjegao. On ne zna je li ko poginuo ali ovi iz GR tvrde da jeste. Njima se ne moze bas sve vjerovati, ali svasta i znaju.