Megafon na nekom autu. Zenski glas ponavlja, bezbroj puta.
” Predajte se.
Ovo je postena i moralna srpska vojska, nece nikom dlaka sa glave faliti, mi postujemo medjunarodno pravo, ne ginite kad ne morate, general Mladic vam porucuje da ce vas proslijediti vasim porodicama.”
Mi na putu prema planini, idemo i slusamo. Niko to cak i ne komentarise, ne pali to vise. Ovo je moglo upaliti u aprilu i maju 92. i nikad vise. Svi znaju da je to laz. Znaju da je to isto ko kad lovci mame divljac pomocu raznih pistaljki. Znaju da je to htio, mogao je davno otvoriti prolaz. Oni hoce nesto drugo…
Pokidane su veze, niko vise nikom ne komanduje, snalazi se sam kako znas i umijes. Municija za to malo pusaka pri kraju. Prica o helikopterima kojima bi trebalo da nas evakuisu gora od one price na megafonu. Gdje ce se oni spustiti, kad granate oru livade, ko ce se spustiti tu?
Lakovjerni i naivni se svadjaju ko je zasluzniji, ko ce u prvoj turi u helikopter. Ne znam odakle ta prica, ali znam da je opasnija od onog megafona, za megafon svi znaju da je laz a za helikoptere ne znaju, nadaju se, ne bjeze u sumu, a gine se, svaki cas stizu tuzne vijesti. Poslednja, poginuo sin Abida Zimica, mlad skoro se ozenio. Optimisti opet uporni, daju lazne nade, ”Pa moraju oni nama pomoci, nece valjda gledati da gine toliko ljudi a do juce nas u zvijezde kovali” govore. ”Culi smo mi da ce se oni spustiti kod ljubavnog bora”. Helikoptera nigdje. Nema vise ni lazne verbalne pomoci.
Poslednje okupljanje nam je na platou Sijemci i Bukovika . Opet je “ljubavni bor” centar. Opet prema njemu kolone. Ovoga puta samo muskarci. Nas dvije tri hiljade.Odvojeni od porodica, od svojih kuca, sa rusakovima na ledjima idemo nekud? Porodice su otisle, jesu li stigle i gdje su niko nezna. Nema vise ni radio stanice, ni radia, totalni mrak.
U uvalama oko bora opet vatre, raznjevi, nejma hljeba, samo meso, nejma ko ni gdje da ga skuha, formiraju se grupe, svako sebi bira drustvo, dijele se sad i braca, i mladi ocevi i sinovi, nije dobro da su zajedno, neko ce proci, ne mogu sve pobiti. Planiraju se marsute, odredjuju vodici, pakuju rusakovi. Neke grupe su vec na putu prema Radavi, neki prema jezeru, neki ce tu ostati jedno vrijeme, kriti se pa onda pokusati dalje.
Dolje u selima pune kuce svega, a prispjelo i novo voce i povrce. Ovi sto tek odozdo dolaze pricaju da u Vratar vec pristizu kolone pljackasa, da kuce gore.
Cudim se zbog cega to pale, sta im smetaju kuce i stale, kad nema nas koji smo im eto smetali. Rade li to bolesni piromani ili dobro bolesni politicari i komandanti, sto to rade?
Tu u podnozju Zlovrha nas ima jos prilican broj. Vrijeme maglovito, sitna kisa, vlazno. U livadi stotinjak metara ispred nas se tek otelila krava, rice, nema nikog da joj pomogne a tele se tek pridize.Otisla domacica nekud, ostavila je.
Ovce u buljucima pokusavaju pobjeci od granata, a granate na sve strane. Ricu goveda, gaze nepokosenu travu. Psi se ne odvajaju od domacina, sve uz njih, skice ne laju, puna planina, ljudi i zivotinja. Trava ove godine nije ni pokosena. Gaze je svi, a to je nekad bio grijeh.
Dodje i neko auto, kazu ukrajinski vojnik dosao da nam da poslednju sansu, da nas spasi, hoce da se predamo, hoce da nas rijesi ovosvjetskih patnji.
I na tu pricu smo nasjeli 93. i nikad vise.