Probudio sam se rano. Pokusavam se dici ali se jastuk zalijepio za glavu, zedan, crijeva krce, sav nikakav. Opet me sinoc saleti neko drustvo. Sijelili smo cijelu noc. I dok smo mi sijelili, oni se gore na Borovackim stjenama nesto uzjogunili, valjda im onaj Kaco opet nesto psovo, a oni ne smiju da sidju da biju, pa osuli pamovi,patovi osamdesetcetvorke, cijelu noc.
I dok ja to presabiram po glavi kurir na vrata ”rekao ti je komandir da se javis Musi, a on ce ti reci sta treba raditi”. Na brzinu navukoh one cizmetine sto je Mehaginica nosila u stalu da muze krave, pa kad jednom opazi u cemu ja hodam, dade mi ih, veli ”umrijeces jado u tome”. Ja na put, a Musa odozdo klima, presuko se, samo kosti i koza, sigurno dvadest godina stariji nego sto jeste, ni nalik na onog covjeka od prije godinu dana. Ali jos uvijek moze pricati za trojicu.
”Cujes burazderu, oni sto okrecu preslice, sinoc slusali nake vijesti i culi da nam je negdje u reonu Javora bacena hrana iz aviona, pa nam komandir naredio da nasa grupa krene sumom od Bukovika prema Javoru a glavnina ce iz Radave pa gdje se sretnemo”.
I dok smo se verali uz planinu Musa mi svasta naprica, nisam ni pola zapamtio. Kaze, ”ako nam jos za mjesec dana odnekud ne dodje hrana svi cemo pokrepati. Otanjilo covjece i Srebrenici, sad za dobru kravu mozes kupiti samo dvadeset kila zita. Nejma ni u njih.Ovdje narod razmalio, komsije popljackase gornji kraj, gdje je bilo najvise stoke /Podzeplje,Godjenji Stoborani Laze/. Eto mozes misliti, hadjija mi se kune svim i svacim da ima jos samo pedeset kila, a njih dvadestero u kuci, i plus kolona izbjeglica pred vratima svaki dan. Mi muhadzeri smo pojeli ono sto smo donijeli a ono sto smo sakrili i zakopali sad je nedostupno, vidis da je izginulo vise ljudi iduci po tu svoju sakrivenu hranu nego u borbi, mine postavljene i tesko prici”.
”Kud ces dalje, juce mi se jedan covjek zali u povjerenju. Odveo zeta rodjenog da mu pomogne da zakopaju malo rakije i suhih sljiva, a zet iste noci sve otkopa pa pravo u Srebrenicu na pijacu, ne mozes vise nigdje nista ni sakriti, gladni ljudi, traze. Mala djeca nejmaju mlijeka, nemam pojma kako uopste prezivljavaju, ako ovo ne bude istina i ako nam odnekud ne dodje hrana bice svasta”.
I dok nam je Musa pricao nestade prtine, valja u sumu a snijeg od metar.Na nasu srecu nismo dugo morali pjesaciti, tek sto smo pregazili pola kilometra neko zavika,” ljudi ono je padobran na onoj bukvi”.
I stvarno zapeo za jednu debelu granu,ali nisko, moze se dohvatiti, a na proplanku stotinjak metara nize, osam paleta i sve pune, a mi gladni, pola nas sigurno nije doruckovalo, a ako i jeste, onda je to bila tanka kriska hljeba i neposecereni caj./u jednoj paleti,bilo je otprilike od jedne do tri tone hrane, zavisi sta je upakovano/
Proradise odmah cakije i nozevi. ”Joj, evo ovdje i cokolada”. Ushicenje i radost, ja to ne mogu opisati, ni nasu, a ni onih koji su za cas culi da su vijesti bile istinite,to se desavalo u vrijeme kad je devedeset posto tih vijesti bila laz. Kontam, ko sad moze ovo pravilno podijeliti. Niko.
Bili su to stvarno teski dani, kad vise od pola ljudi nije imalo sta jesti, kad su i oni sto su nesto imali morali dijeliti. Humanizam ipak nije iznevjerio, bilo je u pocetku i kradje i otimanja i sakrivanja ali je ipak na kraju hrana stizala do svih.
Ja ne znam i nikad mi nece biti jasno zasto je to tako moralo biti.