Lahko smo ustali,raspakovali torbe i sta ko ima, sta je sam, ili sta mu je zena spakovala. I dok smo jeli, komandir dijeli zadatke.” Vas pet, morate gore u Doline kod Cire na ispomoc. Oni ce vam reci sta treba da se radi. Oprezno, kad budete prelazili preko Godjenjskog polja, onaj vas pam odozgo sa stijena ima ko na dlanu”. I dok smo isli stazom od Lugova prema Godjenjskom polju meni se po glavi prevrcu razne misli. Poredim onu svoju teoriju sto sam nekad ucio i ovo sta se ovdje zbija. Nema ovdje ni politicke, ni moralne, ni psihicke a vala ni fizicke pripreme, a i ne treba. Ovim ljudima sto idu ispred mene je to sve usadjeno u genima. Oni su jaki, kao da su od ovog kamenja pravljeni ili ih je ovo kamenje kroz vijekove napravilo jakim. Zavidan sam im, i ja sam ove gore list i nekako bi sve ovo drugo mogao naci ali fiziki sam za njih ko dijete od pet sest godina, svakih pedeset metara se moraju obazirati da vide idem li ili sam sjeo da se odmorim.
Sa Dolina nasi vec skoro mjesec dana brane Godjenje, vode se prave borbe, oni u borbu uveli i avijaciju, pa nekad gadjaju selo a juce pogodise stijene, taman ispred svojih linija. Ponekad prave i one prazne letove, ko bajagi da nas zastrase, a ne znaju da se toga vise ne plase ni djeca a kamo li ovi sto idu ispred mene.
Na Dolinama Ciro i Nesib, iza jedne stijene, a okolo cestar, neki homoric prebijen na pola, drugi oguljen, trcem slomljena klica, rijetki su oni zdravi, koje nisu nasli geleri i meci. Jedan mladic nam pridje i odvede nas na nase mjesto odakle treba osmatrati put sto vodi od Budete prema Godjenjima. Sjedimo na jednom brezuljku, Zulfo, Hamdija, Ohran, Suljo i ja. U Hamdije nekakva stara puska, u Ohrana lovara, ja imam pistolj a ostali su bez oruzja. Gledam ja nase oruzje i kontam, e moj Ciro slaba ti je ova ispomoc, a Zulfo kao da pogadja sta ja mislim poce:”Sta bi mi sad da oni odozdo krenu, ova se Hamdijina neki dan zakovala jedva smo je popravili, a za one lovare imaju dva metka u cijevi i dva u dzepu. Ama volio bih, rodjak da mi je dobra puska, nego sve sto ocima vidis, pa nek odmah poginem. Ako udju u Godjenje, mi smo slijedeci na redu, niti mogu gledati da mi pred ocima ubiju babu i zenu i djecu niti mogu dozvoliti da mene ubiju na njihove oci.”Na licu mu se osjeca zabrinutost, vise za svoje bliznje nego za sebe. Sve je bio sredio, napravio kucu, formirao porodicu a koliko ih je cijenio mozete i sami zakljuciti.
Kasnije nam dodje i jedan Cocalic, izbjeglica iz Visegrada, i on golih saka, te uze onu nasu lovaru pa kruzi sumom iza nasih ledja,-” mogu oni nama doci ovdje sve sumom” veli-. Vatra je utihnula. Nesib, Ciro i grupa oko njih osmatrju selo i otvaraju vatru, samo kad oni njihovi podju da pale. Oni otvaraju sporadicnu vatru, uglavnom prema cestaru i salju po neku raketu u pravcu Zepe i drugih naseljenih mjesta. Postaje jasno da ce nas ostaviti na miru ili su vidjeli da ovako ne ide pa vrse prestrojavanje jedinica i dovlace pojacanje. Mi opet ponavljamo one iste price. Danas je na redu Hamdija. On ne voli da prica.On radi. On je tek prevalio trideset a ima sve. Dvospratna velika kuca, na prvom spratu prodavnica,veloko imanje, porodica, zena i djeca,sve sto je potrebno da ima jedan covjek.
U toj prici i osmatranju nam prodje dan, a kurir nam je danas prenio naredbu da se u prvi sumrak javimo Nesibu, da mu nesto pomognemo. Mi znamo o cemu je rijec, svi na liniji to znaju a vjerovatno i oni na planini i u Ribiocu, samo jos niko nema hrabrosti da kaze Sulji Avdicu da mu je poginuo sin.
Nesiba nadjosmo u cestaru i to je bio moj prvi susret sa njim. Skoro sav posao koji smo trebali uraditi, je zavrsio sam, a i imali smo samo jednu krampu. Ostavili smo tu odmah iza linije mladog Avdica a nasa smjena je i zavrsena . Nesib i Ciro ce ostati, oni ne dobivaju smjenu, oni su stalno tu.
A tu u tom cestaru, osta zauvijek jedna mladost, jedan san zepskih djevojaka, jedna nada, jedan tek zapoceti zivot. Osta tu, odakle se vide sve njive i sve livade, odakle se vidi skoro svaka kuca njegovog sela, osta da svjedoci o ovom najpesinavijem ratu sto nas zadesi. Ja sa Ohranom njegovoj kuci na konak, imamo dva dana slobodna.
Epilog- Sledece smjene nije bilo. Kasnije mi je Ohran pricao da je u smjeni poslije nas poginuo Ramica sumar, dosli im iza ledja. Hamdija i Zulfo su kasnije poginuli u borbama oko Laza. Nek im je rahmet du