Ovo je zadnji tekst koji je rahmetli Alija Isakovic procitao na simpoziju “Islam i muslimani u Hrvatskoj” 27. 04. 1996. – Zagrebacka dzamija
0vaj kratak osvrt o temi koje sam se doticao u vise navrata, pocet cu citatom prof. Banca iz njegove knjige Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak “Muslimani Bosne i Hercegovine” :
“Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX. stoljeca, premasio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, mozda u omjeru deset prema jedan, barem trecina muslimanskih intelektualaca i velika vecina obicnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvacena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjecale da zahtjevi za njihovim nacionalnim odredjenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatskosrpski spor bio neobicno zestok u Bosni i Hercegovini. Biti SrbinMusliman znacilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znaci da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase, te pripadnici nize ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su opcenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneci nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su zeljeli sprijeciti definitivno ukljucivanje Bosne i Hercegovine u AustroUgarsku, cime su zapravo pripremali tlo za njeno ukljucenje u Srbiju.”
“Ovo insistiranje na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu uglavnom je najvise proizlazilo iz teznje da se nacionalnom identifikacijom Muslimana kao Srba, odnosno Hrvata, postigne majoritet Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini, sto je drugim rijecima znacilo da je Bosna ‘srpska’ ili ‘hrvatska’…
Na opredjeljivanju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu insistiralo se, moglo bi se reci, utoliko vise ukoliko su se srpski i hrvatski nacionalizmi postavljali jedan prema drugome antagonisticki. Udjelom Muslimana imao se pojacati jedan, a oslabiti drugi front. Tako je insistiranje na opredjeljivanju i samo opredjeljivanje imalo i primjesa sovinistickih zastranjivanja”, pise Muhamed Hadzijahic 1974. godine u knjizi “Od tradicije do identiteta”. Ovo cemo okoncati misljenjem Osmana Nuribega Firdusa objavljenom u Casopisu “Nova Evropa” 1925.: “… Ideja o nacionalnom opredjeljenju muslimana Bosne i Hercegovine nije nikada mogla poniknuti medu samim muslimanima, jer sve sto se zbiva u okviru te zajednice takvo je da je posve strano ovakvoj ideji. Dakle, ova je misao o opredjeljenju donesena izvana i otuda je imala prodrijeti u muslimanske mase i njima ovladati.” (Koga vise zanima ovaj opredjeljenski historijat moze pogledati knjigu 0 “nacionaliziranju “Muslimana koju sam objavio 1989. u zagrebacom Globusu. Recenzenti su bili Dusan Bilandzic i Josip Sentija.)
U osnovi, sva ova svojatanja i opredjeljivanja valja gledati u kontekstu bosnjacke drustvene realnosti. Termini Bosnjak i Bosanac bili su sinonimi, sve dok su oznacavali regionalnu ili drzavnoregionalnu pripadnost. Tako je najveci bosanski Hrvat, franjevac Ivan Frano Jukic, imao knjizevni pseudonim “Slavoljub Bosnjak”. Tako je bilo do druge polovice 19. stoljeca kada bosanski pravoslavci postaju nacionalno Srbi i bosanski katolici nacionalno Hrvati. Pokusaj austrougarskoga ministra i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya da stvori bosnjacku naciju triju vjera propao je. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik (1907.), a Bosnjaci, prihvacaju termin musliman, bilo s velikim ili malim, da ne bi bili muhamedanci. Ni Kraljevina Jugoslavija ne prihvaca njihov nacionalni status, u zelji da se vremenom opredijele, u toku NDH bili su Hrvati islamske vjere, ili nista, a socijalisticka Jugoslavija, poslije ravnopravnoga imenovanja u NOB-u, od 1946. do 1971. tretira ih kao neopredijeljenu masu uz procenat opredijeljene inteligencije, sada vise u srpskom nego u hrvatskom smislu. Cak je u knjizi “Ko je ko u Jugoslaviji” 1957. i reis bio opredijeljen kao Srbin. Medutim, narod se nije htio opredijeliti, a moram reci i tehnicka inteligencija se ponijela ponosno. Tako smo tek u popisu 1971. dosli u priliku da se nacionalno iskazemo kao Muslimani, veliko M. Tu se Tito pokazao kao realan politicar i to je bio nas uspjeh. Godinu dana kasnije, 1972. godine, objavljena je prva antologija muslimanske knjizevnosti, Biserje, Stvarnost, Zagreb. Za nimljivo je da smo i mi i Makedonci prve nacionalno imenovane knjige objavili u Zagrebu.
Svojatanje bosnjackih pisaca i njihova opredjeljivanja moraju se drukcije gledati prije i poslije Biserja. Ima jedna zanimljiva pojava u tome: U vrijeme AustroUgarske i Kraljevine, ka hrvatskoj knjizevnosti i naciji opredjeljivali su se oni talentiraniji, medutim, poslije 1945. bilo je obrnuto. Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugacije nego knjizevno.Mak Dizdar mi je govorio. Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrstavaju Husu i Izeta. Samo po sebi ovo opredjeljivanje i svojatanje knjizevnika, i umjetnika uopce, nije tako strasno kako ga neki poimaju. Ivo Andric je bio veci dio zivota opredijeljeni Srbin, a danas ulazi u ediciju “Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti”, Mesa Selimovic je bio i “musliman” i “Srbin”, cas govorio jedno, cas drugo, a mi smo u Svjetlosti, pokrecuci prvu ediciju “Mu slimanska knjizevnost u 25 knjiga” kupili Mesu od supruge Darke, pravno, nasljednicki kupili za 300 ondasnjih miliona. Tacno je da je pri opredjeljivanju hilo i spekulativnih motiva. Npr. Mesa mi 1972. nije prigovorio sto je uvrsten u Biserje, dakle muslimansku knjiievnost! Mak je vec bio preselio na ahiret. Sta moram napomenuti?
Uvrstavanje nekih bosnjackih pisaca u hrvatske edicije podrazumijevalo je kroatiziranje njihovih autorskih tekstova. Ili je to bio urednicki ‘zahvat”, kao u Mulabdica, npr. roman “Zeleno busenje”, Matica hrvatska, 1898., ili se autor sam jezicki prilagodavao kao Alija Nametak ciji seljaci iz Rotimlje kod Stoca govore u dijaloskoj formi kroatizirane oblike koji djeluju strano i komicno.
Muslimanski seljak pita komsiju: Tko je ovo donio.?
Kad je rijec o Nametku nedavno je jedan ugledni hrvatski knjizevni kriticar pitao “Kako moze Nametak biti hrvatski pisac kad njegova djela nerzumijemo bez rjecnika turcizama? Priredujuci Mulabdica i Muradbegovica za ediciju KuIturno naslijede Bosne i Hercegovine, morao sam njihov hosanski jezik rekonstruirati prema djelima objavljenim u Sarajevu. To je konkretizirano u priredjivackim napomenama: Red promjena u leksici bio je ovakav: umjesto kahva kava, tacka tocka, takav takov, ko tko i slicno. To je, dakle, bila ona prakticna, najgrublja strana svojatanja: falsificiranje jezika! Ako smo danas slobodni, svoji na svome, kada Hrvati ne moraju zazirati od srbiziranja a Bosnjaci od srbiziranja i kroatiziranja, da nas svako svojatanje i opredjeljivanje djeluje anahrono i pomalo komicno. Uostalom, mi nemamo nista protiv da Maka objavljuju sve evropske knjizevnosti, i da ga uzimaju kao svoga, jer je velik pjesnik, ali on nikada nije rekao da je Hrvat. Zemljak mi je, zivio sam i radio s njim do posljednjeg dana. Jer, ako je on Hrvat, kako njegov rodeni brat Hamid, osrednji knjizevnik, moze biti Srbin, i kako se u strucnom katalogu Sveucilisne knjiznice u Zagrebu razvrstavaju muslimanski bosanski pisci, ili danas bosnjacki?
Kada sam tragao za nasim piscima radi Biserja, pitam tadasnjeg direktora o ovome. Direktor odgovara recenicom koja je zapanjujuca: “Ako su ti pisci objavili prvu knjigu latinicom, onda su u hrvatskoj knjizevnosti, ako su prvu knjigu objavili cirilicom onda su u srpskoj knjizevnosti.” Biblioteka je preseljena u novu zgradu, ali koliko sam se mogao uvjeriti, nista u katalogu nije izmijenjeno! To ni u Sarajevu nije uradjeno kako treba. Jedino gdje je u strucnom katalogu uradjeno kako treba to je u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Umni prof. Muminovic davno je napisao: Covjek se moze opredijeliti samo za ono sto nije. Ili, na primjer, M. C, Catic u hrvatskoj knjizevnosti. On je samo bio, kratko vrijeme, dio hrvatskoga knjizevnog zivota. Tako i danas Kisevic: dio knjizevnog zivota. Nikakvo svojatanje njih nece istrgnuti iz bosnjacke knjizevnosti.
Na kraju, ako uzmemo svojatanje kao realnost: Nikada antologicari u antologijama i urednici u edicijama nisu ravnopravno tretirali te opredjeljenske pisce. Mak je dobijao manje prostora od trecerazrednoga hrvatskog pjesnika. Ahmed Muradbegovic je u Pet stoljeca dobio 12 puta manje prostora nego u ediciji Kulturno naslijedje BiH. To je realnost. Sve izvan toga je neknjizevna spekulacija.