Jedan u nizu poznatih Rogaticana je i dr Alija Tomic. Mada dr. Alija Tomic nije rodjeni Rogaticanin, mozemo ga sa pravom nazvati Rogaticaninom ako vazi ona stara narodna: “Odande si, odakle ti je i zena”. A dr.Alija je bio rogaticki zet.
Ovaj covjek je bio izuzetno cijenjen i postovan od svojih sugradjana a to je naravno zasluzio svojim predanim radom u struci ali i izvan nje, u ostalim aktivnostima koje su u jednoj maloj sredini zivot znacile.
Inspiraciju , da napisem ovaj tekst sam dobio na osnovu e-mail-a i slike koju mi je poslao nas Braco Praso. Vrlo je interesantno i navodi na razmisljanje zasto je o ovom veoma zasluznom covjeku tako malo napisano.
Tragajuci za podacima o njemu iznenadio sam se da ih nisam mogao naci tamo gdje sam ocekivao i gdje bi bilo normalno da se nadju. U monografiji Rogatice iz 1966. godine u dijelu “Rogatica izmedju dva Svjetska rata (od 1918. do 1941. godine)” koji je napisao Veselin Kosoric , nisam nigdje nasao njegovo ime mada je po svemu zasluzio da se tu pomene. Na ovo pitanje bi bilo vrlo interesantno naci neki logican odgovor. Takodjer i u ratnom periodu koji je opisao Rasim Hurem nema dr. Alije Tomica, mada je bio i aktivista i simpatizer Narodno-oslobodilackog pokreta. Bice da je ipak mozda bila u pitanju njegova podobnost zbog te rodbinske veze sa vrlo uglednim Suljagom Vajzovicem, njegovim puncem koji je po tim shvatanjima bio bogatas pa samim tim sa one druge strane proletarijata. Naravno, ovo su samo moja nagadjanja koja se dakako uvijek mogu dovesti u pitanje.
Svaka nova knjiga donosi i nova saznanja pa se sa pravom moze reci da je Munib Hasanagic ispravio nepravdu i u svojoj knjizi napisao par pasusa o dr.Aliji Tomicu.Ipak, najvise informacija sam dobio od moje majke koja je licno poznavala dr. Tomica jer je bio vrlo cest gost u kuci moga rahmetli djede Refik-efendije Hafizovica. Bili su, ako se to moze reci, ahbabi.
Ne mogu sa sigurnoscu tvrditi odakle dr. Tomic vodi porijeklo ali pretpostavljam da porijeklo vodi iz Hercegovine, kao i njegov badzonog, otac poznatog dr.Meme Sulejmana Sehovica. Takodjer dr Sefik Sadikovic, koji je u to vrijeme radio i djelovao u Rogatici je bio rodjeni Ljubusak.
Dr. Alija Tomic je bio ozenjen za Behiju, kcerku poznatog i uticajnog Suljage Vajzovica koji je imao veliko bogatstvo na podrucju Rogatice i na Sjemecu. Ovaj bracni par je stanovao u zgradi koja se nalazi odmah ispod ribarskog doma a koja je bila u vlasnistvu Suljage Vajzovica, kao sto su uosatlom bile i mnoge zgrade u Rogatici.
Dr. Alija i njegova supruga Behija
Behijina sestra Hajrija je bila udata za oca dr. Meme Sulejmana Sehovica, poznatog hirurga koji je mnogo ucinio za Rogaticu. Da se tradicija dalje nastavlja pokazuje i to da je sin od dr. Meme takodjer hirurg na abdominalnoj hirurgiji i ucestvovao je u skorasnjoj operaciji moga brata Brace.
Imao je Suljaga Vajzovic i trecu kcerku Neziru koja se nije nikad udavala i sina Hajragu.
Jedne prilike je dr Alija Tomic dosao u kucnu posjetu mome djedi Refik –efendiji jer mu je bila bolesna kcerka Remza. I pored svih nastojanja da pomogne , Remza je umrla a Alija onako potisten je rekao: „Ucinio sam sve ali je nisam mogao spasiti isto kao sto nisam mogao spasiti ni svoju kceku Zlatu“. Kasnije ce se roditi jos jedna kcerka Refik-efendiji i dobice ime Remza, a to je moja majka.
Od naseg Brace sam dobio sliku mezara Alijine kcerke Zlate koji se nalazi u malom mezarju medju borovima kad se krene na Hapsan. Inace to je mezarje porodice Vajzovic a tu je ukopan i Aziz Jahic, otac dr. Dzevada Jahica. Mezarje je zapusteno i nadam se da ce Rogaticani naci vremena da urede i ovo mezarje. Ovo je nisan Zlatinog mezara iz 1930. godine.
Inace dr. Alija i njegova zena Behija su imali jos tri kcerke koje su bile vrlo obrazovane. To je posebno interesantno za ta vremena da su zene imale tako visoko obrazovanje. Dvije njihove kcerke su bile doktorice, kao sto im je bio i otac a treca je bila inzinjer.
Dr. Alija je bio zaista dobar ljekar , vrlo ugledan u Rogatici, pa je samim tim bio pod zastitom gradjanstva koje ga je veoma uvazavalo. O tome kakav je bio Dr Alija Tomic najbolje se vidi iz dva citata iz knjge Muniba Hasanagica „Kazivanje o jednom gradu“
Prvi citat:
“Za svo vrijeme u Rogatici je radila Partizanska bolnica pod rukovdostvom dr. Alije Tomica. U bolnici su lijeceni i njegovani mnogi bolesnici i ranjenici- partizani, ali ilegalno i neki gradjani. Bolnicko osoblje je sa dr. Alijom Tomicem cijeli rat saradjivalo sa partizanskim pokretom. Cak i kada su Rogaticu napustili partizani, oni su ilegalno lijecili neke ranjenike partizane. Tako su skrivali i lijecili partizanskog komesara Ananiju skoro cijeli rat, dok nije svojom greskom u Sarajevu otkriven i uhvacen. Ustase su sikanirale dr. Tomica, ali ga nisu smjeli likvidirati zbog njegove popularnosti u narodu.”
Drugi citat:
“U ovom vremenu u Rogatici je djelovala grupa aktivista i simpatizera NOP-a, medju njima su bili dr. Alija Tomic, Remzija Kreso, Munib Hafizovic, Momisa Momo Lucic, Hasan Pilav- kotarski predstojnik, Edhem Brankovic, dr. Sefik Sadikovic, domobranski natporucnik- ljekar i dr. Ova grupa aktivista bila je usko povezana sa partizanskim grupama na terenu Rogatice i Glasinca. Slali su potrebna obavjestenja partizanima o stanju u Rogatici, prikupljali i slali sanitetski material, novac, duhan i dr. Ova grupa je postala uticajan faktor u Rogatici i njezinoj okolini. Ustaski logor i krug oko njega nisu bili zadovoljni politickim drzanjem dr. Tomica i ostalih i to nezadovoljstvo su povremeno javno ispoljavali, ali se, zbog izuzetnog drustvenog ugleda ovih ljudi kod stanovnistva, nisu usudjivali protiv njih otvoreno istupati. Ova grupa se najcesce sastajala u kuci Muniba Hafizovica, u ulici Kruscica, kod koga je stanovao i dr. Sadikovic, rodjeni Ljubusak i sin poznatog travara i narodnog ljekara Sadika Sadikovica.”
U svom ranijem tekstu u kome sam pisao o jedinom prezivjelom prilikom klanja na gorazdanskom mostu 1941. godine, rahmetli Dzevadu Eminagicu, spominje se takodjer dr. Alija Tomic. Dzevada Eminagica je u bolnici tajno lijecio od rana dr Alija Tomic. Kada je vidio da su pojacana patroliranja u potrazi za odbjeglima, pustio je Dzevada da iskoci kroz prozor i sakrije se u obliznju stalu. Cak i tada je nastavio sa njegovim lijecenjem ilegalno. Ovaj detalj je zapamtio nas Braco Praso a iz price rahmetli Sifahanume Eminagic, majke rahmetli Dzevada.
Na osnovu svega ovoga se moze stvoriti slika o ovom covjeku koji je zasluzio da se o njemu prica i da ostane zapisan kao pozitivna licnost u historiji naseg grada.
Nije mi poznato sta se dalje desavalo sa ovim covjekom i njegovom porodicom. Ratni vihor pa i poslijeratno vrijeme su ucinili da se zametne trag o njima. Kao sto se da zakljuciti ima jos dosta nepoznanica o ovom covjeku i iskreno se nadam da cemo kroz komentare citalaca mozda doci i do nekih novih saznanja.