Čovjek se duhovno uzdiže na temelju ideja koje ima o životu, univerzumu i čovjeku, te njihovim odnosima sa onim što je prethodilo ovom životu i sa onim što će nakon njega doći.
Da bi se čovjek uzdigao neophodno je temeljito i potpuno promijeniti njegovo trenutno razmišljanje. To zato što razmišljanje stvara, ukorijenjuje i učvršćuje shvatanje nečega. Čovjek se ponaša u životu prema njegovim saznanjima i shvatanjima ovoga života. Tako npr. čovjekovo saznanje o nekoj osobi kojoj je naklonjen određuje njegovo ponašanje prema toj osobi, nasuprot njegovom ponašanju prema osobi koju mrzi, na osnovu negativnih saznanja koja posjeduje o njoj, ili njegovom ponašanju prema osobi koju ne poznaje i nema nikakvu sliku o njoj. Ponašanje čovjeka je, dakle, vezano za njegova shvatanja i saznanja.
I kada hoćemo da promjenimo čovjekova nemoralna i neljudska djela, tj. njegovu etiku, uzvišenim i moralnim principima nephodno je da prvo promijenimo njegova shvatanja. Allah s.w.t. kaže:
“Allah neće promijeniti stanje jednog naroda, dok oni sami ne promijene ono što je u njima!” (13, 11)
Jedini put za promjenu shvatanja je prenošenje sveobuhvatne i ispravne ideje o životu, svemiru i čovjeku, te njihovim vezama i odnosima sa onim što je bilo prije i što će biti poslije ovoga života. Jer to je idejni temelj na kome se grade sve ostale ideje i razmišljanja. Uspostavljanjem sveobuhvatne misli o ovim stvarima rješava se čovjekov “najveći problem”. A kada se jednom riješi ovaj problem riješili su se i svi ostali problemi, zato što su oni samo dijelovi, odnosno ogranci ovog glavnog problema. /1/
Njegovo rješenje dovodi do ispravnog uzdizanja (nahda) samo onda ako je ispravno i ako odgovara čovjekovoj prirodi , uvjerava razum i ispunjava srce smirenošću.
Islam je pristupio ovom velikom problemu i riješio ga upravo tako da se poklapa sa čovjekovom prirodom i ispunjava razum ubjeđenjem i srce smirenošću. Kao uslov za prihvatanje islama, islam je postavio razumsku potvrdu ovog rješenja. Islam počiva na jednoj jedinoj osnovi- akidi, koja kaže da iza svemira, čovjeka i života stoji Stvoritelj, Allah Uzvišeni. Ona kaže da je On stvorio sve iz ničega i da On mora da postoji. On nije stvoren, jer činjenica da je on Stvoritelj svemira to isključuje. Sve stvari u svom postojanju zavisne su od Njega, a On ne zavisi ni od koga.
Da je stvarima neophodan Stvoritelj pokazuje i to da su stvari koje razum može da pojmi, kao sto su čovjek, život i svemir, ograničene, slabe i nepotpune i imaju potrebu za drugim. Čovjek je ograničen jer na svakom polju može da napreduje samo do određene granice, koju ne može prekoračiti. Život je ograničen, jer se javlja u individuama, a tako i završava. A i svemir je ograničen, jer se sastoji od nebeskih tijela, a svako tijelo je ograničeno, pa je grupa ograničenih tijela očevidno ograničena.
Ako općenito posmatramo ono sto je ograničeno, vidimo da nije bez početka i da nije vječno. Neophodno je, dakle, da ograničena stvar bude stvorena od strane nekog drugog, a taj drugi je Stvoritelj čovjeka, života i svemira.
Što se tiče porijekla Stvoritelja, On ili je stvoren od strane drugoga ili je stvorio samog sebe ili je bez početka i kraja (azali). Teza da je On stvoren je besmislena i neosnovana jer bi u tom slučaju Stvoritelj bio ograničen. Druga varijanta da je samog sebe stvorio je, također, neprihvatljiva, jer bi onda u isto vrijeme bio i Stvoritelj i stvorenje. Dakle, ostaje samo mogućnost da Stvoritelj bude bez početka i kraja. Taj stvoritelj je Allah Uzvišeni.
Svako ko ima razuma može na osnovu postojanja stvari, koje on registruje pomoću svojih čula, zaključiti da imaju svoga Stvoritelja. Na njima je vidljivo da su nepotpune i da imaju potrebu za drugim, te da su zato bez sumnje stvorene. Zato je dovoljno da se pogleda u bilo šta što se nalazi u svemiru, u životu ili čovjeku da bi se dokazalo postojanje Stvoritelja koji mudro upravlja i rukovodi. Pa, pogled u bilo koje nebesko tijelo u vasioni i razmišljanje o bilo kom aspektu života ili čovjeka odlučno i sigurno dokazuje postojanje Allaha Uzvišenog. Kada čovjek gleda u stvari kako im je potreban neko drugi i kako su bespomoćne, iz toga zasigurno spoznaje i uočava postojanje Allaha Uzvišenog.
U Kur’anu se nalazi na stotine ajeta sa ovim značenjem.
U suri Ali ‘Imran kaže Allah s.t.:
“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.” (3, 190)
A u suri Er-Rum:
“I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju.” (30, 22)
Kaže Allah s.t. u suri El- Gašijeh:
“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene,
i nebo – kako je uzdignuto,
i planine – kako su postavljene,
i Zemlju – kako je prostrta?!” (88, 17-20)
I rekao je Uzvišeni u suri Et-Tarik:
“Nek čovjek pogleda od čega je stvoren!
stvoren je od tekućine koja se izbaci,
koja između kičme i grudi izlazi!!!” (86, 5-7)
A u suri El-Bekara ajet 164 :
“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i zemlje lebde – doista su dokazi za one koji pameti imaju!!!” (2, 164)
Pored ovih ima i puno drugih ajeta koji čovjeka pozivaju da temeljno razmatra stvari, ono što je povezano sa njima i ono što je oko njih, da bi polazeći od toga dokazao postojanje Stvoritelja koji svim upravlja. Time bi njegovo vjerovanje bilo čvrsto i temeljito, jer je došlo putem razuma i jasnih dokaza.
Tačno je da je vjerovanje u Stvoritelja, koji svim upravlja, urođeno kod svakog čovjeka. Međutim, to instinktivno vjerovanje dolazi putem emocija i osjećanja.
Taj put nije pouzdan i sam ne dovodi do produbljivanja i temeljitog razmišljanja. Emocije mnogo puta dodaju vjerovanju stvari koje su neispravne, a odstranjuju stvari koje su bitne i neophodne, pa dovode tako do zablude i nevjerovanja. Pa šta su drugo obožavanje kipova i ljudi, praznovjerje i mitologija nego greška intuicije i emocija.
Zbog toga islam nije ostavio intuiciju kao jedini put do vjerovanja, da ne bi time dodali Bogu svojstva i osobine koje mu ne dolikuju i koje su suprotne osobinama Boga, ili da ne bi povjerovali u inkarnaciju Boga (tj. da može da se otjelotvori u materijalnim stvarima) ili da mu se možemo približiti i obožavati obožavanjem materijalnih stvari. Ovo bi nas odvelo do nevjerovanja i idolopoklonstva (kufr i širk), ili do iluzija i praznovjerja, koje istinsko vjerovanje (iman) odbija!
Zato je islam naložio upotrebu razuma skupa sa intuicijom i emocijama. Korištenje razuma u vjerovanju je obaveza za muslimane. Islam je zabranio slijepo slijeđenje, a razum je učinio sucem u vjerovanju u Allaha swt..
Rekao je Uzvišeni Allah u suri Ali ‘Imran:
“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.” (3, 190)
Zbog toga je obaveza svakog muslimana da njegovo vjerovanje proističe iz razmišljanja, istraživanja i posmatranja svijeta i univerzuma, da bi otkrio njegove zakone i da bi pronašao put vjerovanja u svog Stvoritelja. Kur’an to ponavlja mnogo puta u različitim poglavljima, i svi ti ajeti su usmjereni ka čovječijim umnim snagama pozivajući ga da razmišlja i posmatra, da bi njegovo vjerovanje proizašlo iz razuma i jasnih dokaza. On ga upozorava da ne uzima ono na čemu je našao svoje očeve i pretke bez razmišljanja i ispitivanja, te ubjeđenosti u ispravnost toga. Ovo je vjerovanje na koje poziva islam. Ono nije slijepo “staro vjerovanje”, već naprotiv vjerovanje onoga koji je temeljito posmatrao i razmišljao, i na taj način došao do čvrstog ubjeđenja u egzistenciju Allaha, neka je uzvišena Njegova moć.
Iako je upotreba razuma pri vjerovanju u Boga obavezna, čovjek ne može da spozna ono što je iznad domena njegovih čula i njegovog razuma. To je zato što je čovjekov razum ograničen, i koliko god da se razvija postoje granice koje on ne može da pređe. Iz ovoga proističe nesposobnost razuma da spozna Božiju bit i suštinu, zato što je Bog iznad kosmosa, čovjeka i života.
Ne može se ovdje prigovoriti: “Kako je čovjek povjerovao u Boga razumom, a taj razum ne može spoznati Božiju bit i suštinu?” Jer, vjerovanje u Allaha je vjerovanju u Njegovu egzistenciju, a Njegova egzistencija se može spoznati na osnovu onoga što je On stvorio, a to su čovjek, kosmos i život. Ovo se nalazi u granicama spoznaje čovjekovog razuma. Čovjek ih može spoznati, a pomoću njih i egzistenciju Njihovog Stvoritelja, Allaha Uzvišenog.
Zato je vjerovanje u postojanje Boga racionalno i kreće se u granicama razuma. Nasuprot tome je spoznaja Božije suštine nemoguća, jer je Njegova suština izvan kosmosa, čovjeka i života, pa time i iznad razuma. A razum ne može da spozna suštinu onoga što je iznad njegovih mogućnosti. Međutim, ova nesposobnost treba da ojača vjerovanje a niukom slučaju da ga uzdrma. Ako naše vjerovanje proističe iz razuma, onda je naša spoznaja Njegove egzistencije potpuna. A ako su i naše emocije u vezi Božijeg postojanja vezana sa razumom, onda su i one potpuno sigurne.
Ovo sve kod nas stvara potpunu spoznaju svih Božijih svojstava i osobina, te nam daje ubjeđenje da mi ne možemo spoznati Božiju suštinu i bit, uprkos čvrstog vjerovanja u Njegovu egzistenciju!
Zbog toga moramo da prihvatimo ono što nam je objavljeno od Boga, a što naš razum ne može da shvati. Razlog tome je prirodna nesposobnost razuma, koji posjeduje relativne i ograničene sposobnosti da pojmi ono što je van dometa čula. Da bi se te stvari shvatile potrebne su nam sposobnosti koje nisu ni relativne ni ograničene, a takve sposobnosti čovjek nema, niti ih može imati.
DOKAZ POTREBE ZA POSLANICIMA
Već smo utvrdili da je čovjek stvorenje Boga Uzvišenoga i da je religioznost urođena kod čovjeka u vidu jednog od njegovih instinkta. U prirodi čovjeka leži da veliča svog Stvoritelja. Ovo veličanje je ustvari obožavanje (ibadet), kojim se uspostavlja veza između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Ovi odnosi mogu da budu poremećeni ako ostanu neuređeni i bez sistema, što onda dovodi do obožavanja i robovanja nekom drugom pored Boga. Zbog toga je neophodno da se ovi odnosi urede ispravnim sistemom. Taj sistem ne može da potiče od čovjeka , zato što on nije u stanju da spozna suštinu Stvoritelja, pa tako ne može ni da uredi svoj odnos prema Njemu. Neophodno je, dakle, da taj sistem dođe od samog Stvoritelja. Prema tome, neophodno je slanje poslanika čovječanstvu koji ga obavještavaju o Allahovoj vjeri (dinu – sistemu života).
Još jedan dokaz potrebe čovječanstva za poslanicima je i to da čovjek treba da udovolji svojim nagonima i tjelesnim potrebama koje posjeduje. Njihovo zadovoljavanje, ako je bez sistema i uređenja, vodi do nastranog i pogrešnog zadovoljavanja, te do nesreće čovjeka! Zato je potreban jedan sistem, kojim će se ovo regulisati. Taj sistem, također, ne može doći od čovjeka, jer njegovo razumijevanje uređenja nagona i potreba podliježe disharmoniji, kontradiktornostima, oprečnim mišljenjima, te uticaju sredine u kojoj živi. Zato, ako bi se prepustio čovjeku doveo bi do njegove nesreće, pa je neophodno da taj sistem bude od Boga.
POTVRDA DA JE KUR’AN OD BOGA
Kur’an je knjiga na arapskom jeziku sa kojom je došao Muhammed (neka je na njega Božiji mir i blagoslov). Stoga on može da potiče ili od Arapa ili od Muhammeda ili od Boga Uzvišenog. Osim ove tri ne postoji neka druga mogućnost, zato što je Kur’an kako po jeziku, tako i po stilu arapska knjiga.
Da Kur’an potiče od Arapa je nemoguće, zato što ih je Kur’an sam izazvao da dođu sa knjigom sličnom njemu:
“Reci: Pa, sačinite vi deset sura sličnih njemu”! (11, 13)
“Reci: Pa, dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena!” (10, 38 )
Arapi su pokušavali da načine i da dođu sa knjigom sličnom njemu, ali nisu uspjeli. Kur’an, zato, ne može biti njihov govor, zbog njihove nesposobnosti da dođu sa nečim sličnim njemu, i pored njegovog izazova i njihovih pokušaja. A da je od Muhammeda saws. je besmisleno, zato što je i Muhammed bio jedan od Arapa. Pa koliko god da je on bio inteligentan, on je ipak bio samo čovjek i pojedinac iz njihove zajednice i naroda. Pa ako Arapi nisu došli sa nečim sličnim Kur’anu, onda ne može ni Muhammed saws. doći sa nečim sličnim. Osim toga od Muhammeda saws. su preneseni sahih hadisi (ispravne izreke), kao i mutevatir hadisi (apsolutno autentične izreke), i ako se uporedi bilo koji hadis sa Kur’anom vidjećemo da nema nikakve sličnosti u načinu izražavanja. Muhammed saws. je izgovarao Kur’an i hadise u isto vrijeme, ali među njima postoji jasna razlika u načinu izražavanja i stilu. Govor jednog čovjeka, koliko god on pokušavao da ga učini raznovrsnim u stilu, ostaje uvijek prepoznatljiv, jer je dio njega. Pa, pošto vidimo da nema nikakve sličnosti između hadisa i Kur’ana u stilu izražavanja, to onda Kur’an nikako ne može biti govor Muhammeda saws., zbog velike i jasne razlike.
Osim toga, Arapi kao najbolji poznavaoci arapskog jezika i načina izražavanja, nisu nikad tvrdili da je Kur’an Muhammedov govor ili da sliči njemu. Sve što su u vezi toga rekli je, da Muhammed Kur’an dobiva od hrišćanskog mladića kome je bilo ime Džebr, na šta im je Allah Uzvišeni odgovorio:
“Mi dobro znamo da oni govore: ‘Podučava ga jedan čovjek!’ Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku!” (16, 103)
Pa, pošto Kur’an nije govor Muhammeda i nije govor Arapa, on onda sa sigurnošću može biti samo Božiji govor. Kur’an je tako mu’džiza onoga koji je došao sa njim.
S obzirom na činjenicu da sa Božijim zakonom dolaze samo poslanici i vjerovjesnici, i Muhammed mora biti bez sumnje Božiji poslanik i vjerovjesnik. Ova činjenica počiva na dokazima razuma (Delil ‘akli).
Ovo su bili racionalni dokazi za vjerovanje u Boga i poslanstvo Muhammeda, te da je Kur’an Božiji govor.
Prema tome, vjerovanje u Boga mora doći, i dolazi putem razuma. On je i osnova na kojoj se zasniva vjerovanje u nevidljivi svijet i sve ono o čemu nas je obavijestio Bog.
Pa ako vjerujemo u Njega Uzvišenog, koji je Bog, onda neizbježno moramo da vjerujemo i u sve ono o čemu nas je On obavijestio, bez obzira spoznao to naš razum ili ne (a u većini slučajeva razum to spozna pr.prev.). Zato je i vjerovanje u proživljenje, u džennet i džehennem , u polaganje računa i u kažnjavanje, u meleke, džinne i šejtane (iako to naš razum ne može da spozna prim. pr), te u sve ostalo sa čim je došao Kur’an i apsolutno autentični hadis (Ahadis kat’ijja) obavezujuće. Iako ovo vjerovanje dolazi putem prenošenja, dakle usmeno, ono je u osnovi vjerovanje koje se zasniva na razumu. Temelj vjerovanja muslimana (akida) mora da počiva na razumu ili da ima za osnovu ono što je dokazano na osnovu razuma.
Musliman mora za ubjeđenje uzeti ono što je sigurno potvrđeno putem razuma ili što je preneseno do nas potpuno sigurnim putem i ne može da bude netačno, tj. što je potvrđeno Kur’anom i hadis mutevatirom (kojeg su prenjele grupe ljudi sa neprekidnim lancem čiji je dogovor na laži nemoguć).
I sve ostalo što nije potvrđeno na ova dva načina, dakle putem razuma i putem objave, bilo u vidu knjige (Kur’an) ili kao apsolutno autentični sunnet (Sunna kat’ijja), ne smije se uzeti za akidu (temelj vjerovanja). Akaid – temelji vjerovanja se mogu prihvatiti samo ako postoji apsolutna sigurnost (jekin).
I zato je obavezno da vjerujemo u ono što je bilo prije ovoga života, a to je Allah Uzvišeni, i u ono što će doći poslije ovoga života, a to je Sudnji dan.
Osim toga vjerujemo da su Božija naređenja veza između onoga što je bilo prije ovoga života sa ovim životom, uz već postojeću vezu stvaranja. A polaganje računa za ono što je čovjek radio u životu, uspostavlja vezu ovog života sa onim što će doći poslije njega, ne zaboravljajući vezu proživljenja.
Time postoji veza ovoga života sa onim što je bilo prije njega i sa onim što će biti poslije njega. Stanje i ponašanje čovjeka moraju biti vezane tom vezom, tj. čovjek mora da se ponaša u ovom životu prema Božijim sistemima, jer vjeruje da će polagati račune na Sudnjem danu za ono što je radio u ovome životu!!!
Gornja diskusija je prezentovala duboko, prosvjetljujuće razmišljanje o onome što stoji iza svemira, života i čovjeka, te o onome što je bilo prije ovoga života i što će biti poslije njega, kao i vezu između ovih komponenti. Time je čovjekov “najveći problem” u potpunosti riješen putem islamske akide.
A kada čovjek jednom dođe do ovog rješenja, onda može da pređe na razmišljanje o ovom životu i na pronalaženje istinskih i produktivnih koncepta, koji proizilaze iz ovoga rješenja. Ovo rješenje je osnova na kojoj se zasniva islamska ideologija, koja je put i metoda za preporod (nahda) i uspon. To je istovremeno osnova na kojoj počiva kultura ove ideologije, te osnova iz koje proizilaze njeni sistemi i na kojoj se zasniva njena država.
Dakle, baza na kojoj se zasniva islam kao ideja (fikra) i metoda (tarika) je islamska akida.
“O vi koji vjerujete, vjerujte u Allaha i Njegovog Poslanika, i u Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj koji ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u Sudnji dan – pa, zaista je daleko zalutao!” (4, 136)
Pošto je ovo dokazano i vjerovanje u to je sigurno, onda je svaki musliman dužan da vjeruje u cjelokupni islamski zakon (Šeriat), zato što je došao u Kur’anu časnom i zato što je sa njim došao Poslanik saws.. Onaj ko u ovaj Šeriat ne vjeruje je kafir. Kufr je poricanje islamskih propisa (ahkam šar’ijja) u cjelini ili onih od njih koji su apsolutno utvrđeni (ahkam kat’ijja), svejedno bili ovi propisi u vezi sa obrednim pravom, sa pravom o međusobnim odnosima, sa kaznenim pravom ili sa onim što se tiče ishrane.
Jer poricanje ajeta :
“I namaz (molitvu) obavljajte!” (2, 110)
je isto kao i poricanje ajeta :
“Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu!” (2, 275)
ili poricanje ajeta :
“Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove!” (5, 38 )
i:
“Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime…” (5, 3)
Vjerovanje u islamske propise (Šeriat) nije uslovljeno razumom. /2/ Ono što je bitno je da se moramo potpuno povinovati svemu onome što je došlo od Boga Uzvišenog:
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore!” (4, 65)
************************* Neautorizovani prijevod *************************
Iz knjige Sistem Islama (Nizamu-l-Islam) od Taqiyyu-d-dina En-Nebhanija osnivača Hizb-ut-tahrir El-Islamijj (Islamske oslobodilačke partije)
/1/ Svaki čovjek koji iole razmišlja mora postaviti sebi pitanja o svrsi i porijeklu života: Kako je nastao ovaj svijet i sve što je na njemu? Kako je nastao život, šta je bilo prije njega i šta će doći poslije njega? Šta je svrha življenja, i ima li ikakve veze to kako se ponašamo u životu na ovom svijetu sa onim što će doći poslije njega? Ova pitanja su ono što se u tekstu označava sa čovjekovim “najvećim problemom”. Odgovor na njega daje nam akida. Tako npr. materijalistička akida, na kojoj se zasniva komunizam, tvrdi da je izvor svega materija koja je vječna (oduvijek). Nizom slučajnosti iz nežive materije nastao je život. Čovjek živi ovdje i sad, razvija se u sklopu zajednice u kojoj živi, i kad jednom umre vraća se u stanje nežive materije iz koje je potekao. Sekularistička kapitalistička akida, na drugoj strani, ne negira apriori postojanje Boga, međutim, smatra da čovjekovo porijeklo nema nikakvog uticaja na njegov ovozemni život. Drugim riječima, čovjek je slobodan da sam donese pravila po kojima će se vladati, i nije vezan nikakvim Božanskim propisima, niti će sistem po kojem se vladao u ovom životu imati nekih posljedica nakon njega. Islamska akida nas, međutim, uči da je Bog stvoritelj života i svemira, te da je On objavio ljudima sistem po kojem će se u životu vladati. Poslije smrti slijedi proživljenje, i tada ćemo biti pitani da li smo se vladali po Allahovom zakonu ili ne.
Dakle, vidimo da od odgovora na ova pitanja zavisi kako ćemo urediti naš život, odnosno koji ćemo sistem života prihvatiti.
/2/ Drugim riječima, nije potrebno da razumijemo zašto je neki propis donesen i kakva je njegova korist za ljude, da bi ga se tek onda pridržavali. U islamu razum služi da nas dovede do čvrstog ubjeđenja da Allah swt. mora da egzistira, i da je jedino On taj koji može i smije da propiše ljudima kako će se ponašati. Iz ovog ubjeđenja onda slijedi da smo dužni da se povinujemo svemu onome što nam je On objavio, bez obzira razumjeli mi korist toga ili ne (npr. svejedno razumjeli mi štetnost alkohola ili ne, mi ćemo ga ostaviti, jer ga je Allah swt. zabranio).