Brojni prijatelji, saborci i rodbina jučer su se okupili na mezarju kod Ali-pašine džamije u Sarajevu kako bi se prisjetili “zlatnog ljiljana”, legendarnog komandanta 14. divizije Prvog korpusa Armije RBiH Zaima Imamovića. On je poginuo prije 13 godina u bici za deblokadu Goražda i Drine preko Treskavice i Rogoja, nekoliko dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Stotinjak okupljenih, od kojih su mnogi došli iz drugih gradova, proučilo je Fatihu i Ja’sin, a zatim položilo cvijeće na mezar. Suad Došlo, bliski Imamovićev prijatelj, kaže da je Zaim bio čovjek izuzetnih osobina. – Ne samo kao vojnik nego i kao čovjek. Imali smo sreću da je on došao sa šačicom ljudi pješke preko Igmana na slobodnu teritoriju Goražda. Inače bi i Goražde sigurno doživjelo sudbinu Višegrada, Foče… – kazao je Došlo.
Trinaest godina od pogibije Zaima Imamovića
Znaš, život ima, smrt ima…
Na treskavickom visu Celina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki covjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilackog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina.
Pocetak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradicu Vipava u Sloveniji, s cinom kapetana. Prozreo je majere srbocetnicke JNA, ali i gotovo karikutaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozaca kamiona negoli vojnika. Povlacenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihac, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešicem, takodjer poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do pocetka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovacu, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od cetnickih kolega.
Sa prvim pucnjima u Foci, krece prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovicem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da ce Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima ce skoncati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su cetnici zauzeli Focu, sa namjerom da sprijeci napredovanje cetnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu goražda organizirao je u rejonu Preljuce, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postace najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju cetnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.
Vec 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na cijem celu je bio rahmetli Zaim Imamovic. Bio je vojskovodja posebnog kova (Zaim i znaci vodja) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni nacin ratovanja i ne ceka poteze dušmana, vec organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Redjaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabuckom sedlu, Trovrhu, … Redjaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja… Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, licno izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobadjanje Ustikoline (na cemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašicem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno ce se proucavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme ce pokazati. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta.
Pocetkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašicem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritorij BiH, kako bi pomogao da se obruc probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarcinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlaci prema Foci i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, cetnici gube Malu cabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajacice, Klanac, Hum, Lupoc … U trenucima kad je lomio icposljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale cetnicke granate. Baš kao što mi je znao reci: –Znaš, život ima, smrt ima…
Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije cekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, medju svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjecao. Nije docekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brifade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovica. U znak sjecanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazaricu, u kojoj je trenutno smještena prva akademija vojske federacije BiH, nsiće njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovaci… Legenda sa Drine ostace vjecno u srcima svih Bošnjaka Podrinja.
POGLEDAJTE 6 nastavaka dokumentarne emisije
Zaim komandant – “U okovima zla”
http://www.youtube.com/results?search_query=Zaim+komandant+-+%22U+okovima+zla%22+&search_type=&aq=f