U nekim pričama što nas vraćaju u starija vremena neostvarenih planova i želja, nekako sve svedeno na ono famozno: da smo. A opet, eto nismo. E, da smo u gradu rođenja vjerovatno bi imali svoj prepoznatljivi džingl
Možda sladunjav sa onim bivišim izbornikom, što bi nam tepajući milovo uho tvrdeći: ”Roga je čudo, što ti tvoj Ćiro kaže”. I jeste, zasigurno. Pored svih upečatljivih posebenosti i individualne kreativnosti, sjetih se da smo bili čaršija sa podosta neženja, a i neudatih cura, kao i čaršija sa ponajviše gojzerica u cijeloj regiji. Izuzev krutog tradicionalizma, stalno sam tražio uzrok te neudatosti i tog neženjaštva. I čini mi se pronašao naizgled banalan, ali upečatljiv razlog. Gojzerice. Osim toga, što su obilježavale modernu i dugoizdržljivu obuću, bile su i obilježje vlasnika, putnika i pješaka. One su bile i najjači adut za put u bliži i dalji svijet. Ko se u njega otisnuo, čini mi se da je izmakao strogom patrijarhalnom oku i osjetio saftali život. Onaj ko ne isproba tu kušnju, osta zapleten u mreži grehota i sramota i dodirnu dno samotinje. Prateći ajnštajnovsku relativnost, možda je grehota ovako promišljati, ali pored neke napisane duhovne datosti, neudatost i nežnjaštvo u svom zavičaju, razložno opredmetnoh u gojzericama.
A kuda su nas to one nosile?
U onoj bivšoj Jugi puno se marširalo. Nije bilo pedlja zemlje, gdje nije bio neki marš, a nije bilo ni dijela društva da nije maršir’o. Vojska je to radila po zadatku, a ostali, onako. Sve u cilju nekih sjećanja i neke tradicije. Mi nismo imali vojske,ali smo za marš uvijek imali spremne izviđače, planinare, lovce, omladince. Ovi prvi su bili najuporniji. Možda i zbog „ šefa parade“ Halučić Mubesira“ , zvanog Muza. Starosjedilac po rođenju, geograf po opredjeljenju i zaljubljenik organizovanog skitaranja.najdraže marširanje je bilo „Tragom prve proleterske“. Te godine pješačilo se od Rudog do Rogatice. Odmor je bio u Međiđi. Na marširanje su krenuli: Mačak,Školjaš,Muza, Kaci,Zambi,Kale,Teva,Meru, Caje, Alem,Šef,Pape,Besim Picek,Šerif Velić i mnogi drugi. Onaj Muza nekako vazda bio najopremljeniji. Sa zahirom pogotovu. Majka Nafa bi sve fino spremi i posluži u rusak. Rusaci su se čuvali kao suho zlato. Znalo se za adet „puhanja“. Taj dan Muza bi malo hodaj, a malo jarcaj:
– A što miriše ova pršuta?
Oni drugi bi gutali prašinu i kovali plan kako da dođu do pršute. Kroz pjesmu i zezanciju kolona dođe na konak u Međeđu. Sjelo je bilo obaveza. Do kasno u noć uz zvuke gitare i harmonike. Ode većina na spavanje, a osta grupa da akšamluči i „ čuva“ rusake. U neko doba Mačkovu pjesmu „ Sunce zađe zapara je ljuta,svaka travka sad je zabrinuta“ prekide bunovni Teva.
– Hoćeš li malo vatrene vodice?
– Neću!
– Pa kuda ćeš?
– Odoh kraj Drine da lajem ćirilicu.
-Što bolan ćirilicu?
– Radi adeta.
I ode. I ona grupica je drijemnula sahatak prije doručka. Raja uze one pripremljene sendviče, a Muza odbi i ode tražiti ruksak. Nađe ga u školi, ali ponese pred kolonu, želeći da vadi mast i drugi dan.
Razmota onu kariranu, kuhinjsku krpu i zinu. Umjesto Nafine pršute, ukaza se bijela izaprana drinska hripa. Nasta smijeh, a onaj Kale-Grujo dobaci:
– Miriše li?
Preznoji se Muza i skonta šta su mu uradili. Hodajući u onim gojzericama , pomalo se i ćosalo. Gojzerice su donosile ljubav.
Ko ih proba i pronosa taj se jal oženi, jal udade.
Aci Tagor 1414
6. Aprila 2012.