Drgi prijatelji,
Postoji u narodu predaja da je jedan DOBRI, evlija, neki boguugodan čovjek, koji je živio u Sarajevu, govorio, onako potiho, šapatom, da će doći vrijeme razvrata i svakojake smutnje, vrijeme laži i obmana, kada će dobri, pošteni i bogobojazni ljudi biti kritikovani, uklanjani i marginalizirani, a lažljivci, obmanjivači i dodvorice će biti cijenjeni i veličani; biće postavljani na važne i visoke položaje u društvu, te će tako smutnja dolaziti iz vrha društvene piramide, a društvo će tonuti u razvrat, nemoral, svakojaku bijedu i podaništvo, materijalno i duhovno siromaštvo…
Kada dara prevrši mjeru, šaputao je stari i dobri evlija, siromašni, obespravljeni i poniženi će činiti dovu Uzvišenom Stvoritelju, da ih zeštiti od zulumćara, izdajnika i munafika, da im oduzme moć i od njih učini ibret onima koji su razumom obdareni, pravedni i bogobojazni…
I Bog dade, zemlja se zatrese, ču se jeka i otvoriše se mezarovi šehida i pravednika, davno palih boraca i heroja za pravdu, čast i domovinu…
Digoše se Pravednici, isukaše sablje i počeše sjeći Bošnjake, tako reći muslimane, po Sarajevu. Toliko bude posječeno zlikovaca, zulumćara i munafika – licemjera, da Bistrikom poteče rijeka krvi, odraslu čovjeku do koljena…
Zavapiše sarajevski učenjaci, ulema, prvaci i odabranici – stanite braćo Pravednici, ako Boga znate, izgiboše svi Bošnjaci, pogiboše braća muslimani…
Sablje u rukama Pravednika su i dalje sijevale i padale glave zulumćara, samo se ču glas iz Beskraja – ne brinite dobri ljudi – do sada je poginuo samo jedan Bošnjak, a do sada nema poginulih muslimana…
Dragi prijatelji,
glasajte za koga hoćete, kako vam srce kaže i savjest nalaže. Ja ću, neka mi drugi ne zamjere, a Uzvišeni Stvoritelj oprosti ako pogriješim a bude njegova odredba da izađem na biralište, glasati za one koji znaju slušati i čuju šta nam šehidi – pali heroji iz Beskraja poručuju, za one koji obećavaju i koji su dokazali:
– Da će paziti šehidsku nejač (nejač palih boraca): ostarjele i iznemogle šehidske roditelje, šehidske časne udovice i šehidsku siročad; i koji će se iskreno i istrajno boriti da se ne ostvari strašna izreka: da junačka djeca oko puta prose!
– Da će paziti naše povratnike, koji su nosioci šehidskog emaneta živima – da se vratimo na naša pradjedovska ognjišta; jer bez povratka i povratnika, uzalud su proliveni potoci krvi najboljih sinova i kćeri ove zemlje i ovoga naroda,
– Da će stipendirti šehidsku i povratničku djecu? Svakom šehidskom i povratničkom djetetu stipendija – bio bi to vrijedan, iako materijalno sitan, otkup za one koji su preživjeli i nastavili stazom koju su šehidi svojom blagoslovljenom krvlju trasirali;
– Da će pazimo na našu tradiciju, na naše prirodne, kulturne i duhovne vrijednosti? Naše džamije, mektebe, turbeta, naše mezaristane, naše puteve, kule i mostove, naše stećke – mramorove i mramorja, ispod kojih leže naši pradjedovi, što nose i čuvaju naše tapije – na ova polja, na ova brda i ove planine, na ovu zemlju, što čuvaju tapije na naše zavičaje!
– Da će nam pomoći i da će nas podučiti kako da štitimo i zaštitimo naša imanja, imanja koja nam je Uzvišeni Stvoritelj darovao, imanja koja su nam čestiti preci ostavili u emanet? Da Bošnjaci, koji su do 1908. godine bili vlasnici 97% privatnih zemljišnih posjeda u Bosni i Hercegovini, ne postanu proleteri, beskućnici, bijednici i svjetske lutalice!?
– Da će nesebično i požrtvovano pomagati jedine „žive” institucije u mnogim pustim i zaboravljenim krajevima BiH – Islamsku zajednicu, odnosno Medžlise islamske zajednice i te vrijedne i hrabre mlade ljude – džematske imame.
– Da će ličnim primjerom, shvativši to kao dužnost, moralnu i patriotsku obavezu prema zavičaju svakoga Bošnjaka, biti članovi i zavičajnog Medžlisa Islamske zajednice i bar članorinom, bar sa tih 35 – 40 maraka podrži rad i opstanak zavičajnog Džemata i Medžlisa Islamske zajednice, najvažnijih kohezionih faktora bošnjačkog naroda na ovim prostorima i u Bosni i Hercegovini!
– Da će ličnim primjerom i promocijom širiti ideju da je dužnost svakog iole situiranog Bošnjaka da pomogne povratnike, da je svaki Bošnjak: doktor, inženjer, profesor, general i oficir, i svaki biznismen dužan pred Bogom i Domovinom stipendirati bar jedno povratničko ili siromašno dijete ili porodicu! To je zalog da će granice, duh i ideja Bosne opstati.
Dragi prijatelji,
eto, ja bih za ovakve glasao, ako takvih bude na glasačkim listićima!?
Ja molim Uzvišenog Stvoritelja da pomogne poštenim, iskrenim i pravednim, da budu pobjednici i naši predvodnici! Amin.
Iskreno,
Prof.dr.Smajil Durmišević