Rat je najveće zlo što može insane zadesiti. Ubija i sije klice iz kojih se rađaju još veća zla, a vala i poslijeratnu budalaštinu. Nekako, odmah poslije rata počeše nicati trgovački centri i benzinske pumpe. Haman ispade narodna: ›› Gdje stigneš ti pumpu posadi.‹‹ ali i apoteke počeše sa radom na svim čoškovima zemlje. Obolio narod i treba hapova. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati.
. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati. Prvo po novinama, a onda na radio i TV stanicama.
Sretoh se sa tim. Krenuh na neki kurs. Svaki dan put me nanosio pored onih glavnih stanica u šeheru, pored željezničke i autobuske. Nikad puniji vozovi i busovi. Sa ranih sabahskih sati, iz svih krajeva, sneni, olovnih nogu i zabrinuta lica dolaziše insani u Sarajevo. Išli su u Zetru. Na ozdravljenje. Kod nekog mesije što liječi sve bolesti. Turabi se zvao. Liječi dodirom i vodom. Kolone i kolone ljudi čekaju iscjeljitelja. On dođe i rukama šalje masama energiju. Spojen sa vasionom. Bežično. Prima odozgo energiju i proslijeđuje je narodu. Desetinama i stotinama hiljada ljudi prođe pored Turabija. Nikad olimpijska dvorana nije bila punija k’o tada.
To popodne spodbi me neka grupa poznanika iz rudarske Breze, da sa njima idem u posjetu zajedničkom prijatelju u onu državnu hastanu. Prolazili smo pored rijeke ljudi, što iznureni tegle pakete vode, nadajući se da će voda riješiti sve njihove boljke.
– Kakva je ovo zajebancija?
– Ama, onaj Turabi, liječi narod.
– Čime?
– Dodirom i vodom.
– Čuj to! Mog’o bih i ja onda liječiti.
– Čime bi ti liječio?
– Mokrom čarapom izavrata, pa da tegle kolica one vode.
Dođosmo mi u posjetu našem ahbabu, što bijaše na nekim pretragama.
– Šta ima? Kako ide?
– Ama k’o hastana. Ubija me brate.
– Piješ li šta od hapova?
– Ih! Pa znate vi šta mene liječi.
Kako on to izusti, onaj šeret Mice trznu onu polovku. Znali smo da je bila viljamovka. Uto ti uleti glavna sestrica:
– Šta je to? Šta mu dajete?
Mi zbunjeni oborili glave, a onaj Mice dočeka:
– Turabijevača! Liječi sve. Bir iladž.
– A to! Ja mislila nešto drugo. Bogme se ta voda treba zvati ››ublehuša‹‹. A, ako on hoće neka pije. Dobra je sarajevska voda.
Ode sestrica i ne znajući da je ispravno sumnjala.
– Dajder te turabijevače, da mi se vrati život.
– Samo polahko, da ne uletiš u vasionu.
– E moj Turabi. Da se on ne pojavi, ja sve kont’o da su ovce u izumiranju u Bosni. Ja jesmo mi opičen narod, bez mokre čarape.
Da li je narod ozdravio, to nam još niko nije rek’o. A da li je prodavanje ubleha u Bosni isplativ pos’o? Itekako. Turabi otiš’o pun k’o brod, a i prodavači vode. Isplatilo se i onom ››našem‹‹ zemljaku. Dobio ministarsko mjesto. Dal’ zbog Turabija ili zbog zeme, mi dobismo novi nadimak.
››Ublehaši‹‹.
Aci Tagor 1414
Nastala u Aprilu 2011. Godine podsjećajući se na Erazma Rotedamskog i na njegovo djelo ››Pohvala gluposti‹‹.