Jesenji novembarski dan 1985. godine. Subota, prelijepi lovni dan. Haka, Fahro i ja odosmo na Djevojačku stijenu na Matinom brdu. Keradi ni mukajet za lov. Vidimo da je nehora. Malo smo proakšamlučili i vratili u čaršiju.
Usput smo se dogovarali za sutra, ali Haka reče da mora sa Bebom ići puncu Agi Hodžiću u Sarajevo. Ostavismo Haku u Gračanici, i pravac Frndo. Bi Haris u kafani.
– Daj nam po jednu!
– Šta to tako rano. Jel’ bilo?
– Nehora!
Tako smo Fahro i ja o svemu pomalo, pa i o prijašnjim lovcima, legendama lova. Pričajući tako pomenuh legendarnog Velagu.
– Idemo na konak kod Velage Pinje. Svojta smo.
– Valja. Hajdemo do mene da napunim rusak.
Platismo, odosmo Fahri, kupismo hedije, pa na Brijeg. Obavijestih roditelje: Mušu i Sejdaliju, nadopunih rusak njihovim peškešom uz selame za sve Pinje na Karačićima.
Krenusmo. Keradi, rusaci, puške u auto i pravac Velagina kuća. Stigosmo u Vran Do. Stadoh. Izvadim iz gepeka Fahrini „šesnaesku“ pušku, napunim je i dam je gazdi što diminja:
– Evo može te zec prepasti, pa se brani.
Prođoh kroz lovište kojim je Velaga lovio. Kaže da je znao po desetak zečeva uloviti i poslati ih ahbabu u Rogaticu, vulkanizeru Lelo Kadiru. Kako je bio blizu kafane ‹‹ Lovac ››, sve bi izvjesi vani i praveći se nevješt, radio svoj pos’o. K’o bi prvi to opazi, tako i avaz pusti po čaršiji ‹‹ Ulovio Kadir deset zečeva ››. Pazarnim danom se haber još brže širio. Narod, pogotovu onaj lovački dolazio, zagled’o, komentaris’o. Jedni čestitali, drugi ušmrkivali, a Kadir likovao.
Velaga je imao adet to da radi. A i lovilo se cijele godine.
Vozim se sa Fahrom. Prvi mrak. Gore oborena svijetla.
– Fahro gledaj!
– Gledam maksume.
– Bio si oborio tintaru.
– Obori se tvoj mozak.
– Ama, eno ga zec. Stoji na sred puta. Izlazi pucaj!
– Polahko. Prepašćeš ga.
Izađe Fahro kašljući. Nacilja i opali. Zec ode. Otvorim brzo vrata i zagalamim:
– Liso, drži!
Nađe trag, onjuši, zapomaga i otjera u noć.
– Sućut! Reče Fahro.
– Nije. On je njega sustig’o. Jede mu glavu. Liso, Liso!
Nakon deset minuta dođe Liso, oblizujući se.
– Fahro, on je njemu samo glavu poj’o i doš’o.
– Maksume, nema od zeke ništa. Spuc’o ga.
Odosmo u Karačiće.
– O, domaćine!
– Bujrum! – čuje se iz kuće.
– Hajte, ulazite u kuću. – Poziva nas Velagin sin Husein.
– Gdje je Velaga?
– Evo babe.
– Dobro došli lovci. – tihim glasom prozbori Velaga.
Teško je dis’o. Licem koje je izmršalo i užutilo je dominirao blagi osmijeh.
– Bujrum. Sjedite. E, nek ste došli.
Stigao je i Haso. Ukućani se digli da kuhaju pitu i zapječu meso, a pred nas odmah stiže mezetluk. Hasan, Fahro i ja smo bili stari znanci. Iznenadan susret je još više učvršćivao naše prijateljstvo. Upita Haso:
– Jel’ šta danas bilo?
– Ma nehora vala. – odgovori Fahro.
– Ama jes’ neka nehora. Ništa ne bi.-odgovorih.
– A kako bi u putu?
Ispričam Hasanu sve što nam se izdogađalo.
– Jel’ to vi meni lovačku?
– Nije Haso. Prije sabaha ustajemo i pravac tamo. Ako lisice ne odnesu zeca naći ćemo ga.
– Važi.
Kako dogovoreno, tako i urađeno.
– Zec je bio tu, a fahro je pucao odavde. Pustio sam Lisu iz auta i otjerao je. Haso, vidiš li na onom čairu ono bijelo uzvišenje, što ga je prekrio mraz?
– Vidim.
– Idi Haso, onda pravo tamo.
Ode hasan na pokazano mjesto. Saginje se. Uzima i podiže zeca za zadnje noge. Očekujem da vidim šta će donijeti. Nosi Hasan zeca i glasno govori:
– I ovo da vidim. I ovo da vidim. Kao da mu je po mjeri nožem glavu odrezao. Svašta sam vidio, ali ovo! Evo ti ruka. Imaš dobrog i dresiranog kera.
– Znam i fala ti. I da znaš da ima i istinitih priča iz lova. Nisu sve lovačke.
Vratismo se na Karačiće. Ogulismo zeca. „maksum“ ga je pogodio od pluća ka zadnjim nogama i nije mog’o daleko stići. Ostalo je uradio Liso.
Velaga je vjerovao mojoj priči uz svoju opasku:
– Moja kerad su žive hvatali.
Nedjelja je prošla sa dobrim ulovom i prelijepim lovačkim druženjem. Na polasku sa Karačića Velaga reče:
– Lijepo je biti lovac, neka si se prolovio, ali današnji lov nije ni blizu prijašnjeg.
Rastasmo se.
Ništa više nije kao prije.
Avgust 2011. god. Autor:
Dalija
P.S. Priča je posvećena našem kraju, životu u njemu, kao i svim sugrađanima kojih više nema i neka im je svima rahmet veliki, ogromni, beskrajni.