Mozda ce se citaoci ovog teksta prvo upitati odakle ovakav naslov i koja je namjera autora? Porediti se sa covjekom koji je predsjednik svjetske organizacije pa samim tim i nas predsjednik, jer nasa Bosna je clanica ove organizacije, bi bilo neumjesno jer se ne da porediti. Nisam ni imao namjeru da se u bilo cemu poredim sa njim ali nas je jedna nacionalisticka koracnica povezala zbog neugodnosti koju smo zbog nje obadvojica dozivjeli.
Radi se o nacionalfasistickoj pjesmi „Mars na Drinu“ koja uzgred receno nema veze sa rijekom Drinom kao granicom nego sa okupiranjem tudjih teritorija, u ovom slucaju bosnjackih teritorija i slavljenje nad ubijenim i protjeranim muslimanima. Stotine hiljada muslimana je protjerano iz tog podrucja u pravcu Turske da se vise nikada ne vrate na svoja ognjista uz tu koracnicu.
Po nekoj logici to smo iz istorije morali uciti ali eto ucilo nas necemu drugom a o ovom ni rijeci. Koliko je bilo vazno i koliko su nam utufili u glavu znam i dan danas kad je bio prvi i drugi srpski ustanak, bitka na Marici i na Kosovu . O ovome pogromu gore nigdje ne mogoh nista kroz skolovanje nauciti.
Vjerovatno ste vec procitali kako je Ban Ki-moon nasjeo na smicalicu Vuka Jeremica koji ima mandat predsjedavajuceg u Skupstini UN. Pozvao ga na proslavu srpske Nove godine i pustio mu mimo protokola ovu pjesmu uz koju je Ban Ki-moon zajedno sa Vukom u taktu pjesme aplaudirao. Nije znao Ban Ki-moon, predsjednik sviju, da se tim gestom stavio na stranu zlocinaca a protiv zrtava na ovim nasim nesretnim prostorima. Pod tom koracnicom su i u ovom zadnjem ratu ubijani Bosnjaci i silovane Bosnjakinje.
Ja nisam dozivio ovakvu blamazu ali sam imao neugodnosti i problema i to sam dobro zapamtio. To mi se duboko urezalo u pamet i ostalo i do danasnjih dana.
U skoli se pripremala neka priredba. Tada sam bio treci razred osnovne skole. Moj skolski, Galib svirao harmoniku a mene odredilo da bubnjam na nekom malom bubnju. Na probi smo svirali Mars na Drinu , pjesmu koja uzgred receno i nije bio nas izbor. Naredilo nam tako a u to doba je valjalo slusati. Uzivio se ja uz takt koji je davao Galib i bubam li bubam. U tom momentu pridje ucitelj Asim Aksamija, prostrijeli me sa onim svojim pogledom kakvog je samo on imao i povisenim tonom rece: „Moze li to malo tise?“. U tom momentu kroz moju djecacku glavicu proletje stotine misli. Pa jeste, ja mogu malo tise i zato se obratio meni jer Galib nije mogao smanjiti harmoniku. Taj momenat mi je ostao duboko urezan jer se to nece zavrsiti samo na tome. Ne sjecam se vise te priredbe jer znam da ova pjesma nije svirana na njoj. Neko valjda dosao pameti pa to na neki nacin skinuo sa repertora i eskivirao. Nista se ne desava slucajno pa na moju srecu ili nesrecu krajem treceg razreda ucitelj Asim zamjeni naseg ucitelja Milorada koji ode u inspektore i bijase mi ucitelj i u cetvrtom razredu. Od odlicnog ucenika ja u cetvrtom razredu na polugodistu prodjoh vrlodobrim i sa stalnim kritkama moga ucitelja na koje se ja nisam mogao navici i nisam jednostavno mogao da se snadjem. Jednostavno izmedju nas nije funkcionisalo, sto bi rekli nije bilo hemije. Nekako na kraju prodjoh odlicnim ali mi ostade oziljak u djecackoj dusi i stalno pitanje, “zasto”?
Da li je mog ucitelja to sve pogodilo zato sto je znao pozadinu te pjesme i zato je tako reagovao?
Da li sam ja zaista bio preglasan?
Volio bi znati odgovor na ta pitanja. A kad bih znao da je moj ucitelj reagovao zato sto je znao pozadinu, u mojom bi ocima porastao do nebesa i zaboravio bih na sve neugodnosti koje sam ja poslije toga imao bez obzira sto sam kao djecacic bio zaista nevin. Znam da to nije smio reci jer se o tome nije smjelo diskutovati a onaj koji bi se usudio morao je ocekivati odmazdu, pogotovu jos ako si prosvjetni radnik.
Stariji kazu da se ucitelji moraju postovati dok si ziv i bez obzira na sve sto se u medjuvremnu desavalo u borbi sa naukom. Ja uvazavam ovo misljenje i moji ucitelji od najnize do najvisih skola su mi ostali u dobrom sjecanju. Nije mi jedino bilo jasno sto sam bio tada kaznjavan (ako sam bio kaznjavan) za nesto sto nisam bio kriv. Naravno moze biti da sam i ja to sve umislio i nisam mogao da se oslobodim kompleksa koji sam ovim dogadjajem dobio. Dakle ne krivim nikog jer eto krivica moze biti i na mojoj strani.
Iz ove price su izasli svi pomalo osteceni osim Vuka Jeremica. Moj ucitelj je morao da slusa ono sto mu se nije svidjalo jer je vjerovatnu znao pozadinu svega, ja sam trpio sto sam eto igrom slucaja morao da bubnjam bas tu koracnicu, Ban Ki-moon je dozivio neugodnosti i to vjerovatno nije jos zavresna stvar . Pored njegovog izvinjenja koje je uslijedilo odmah po saznanju u sta je bio upleten, protesti jos uvijek pristizu i vjerovatno ce jako dobro zapamtiti ovu koracnicu kao i ja.
Vuk Jeremic je ovim skandalom nanio veliku stetu uspavanoj Srbiji ali je sebi priredio dobru podlogu za svoj povratak poslije ovog mandata. Naime svjestan je da njegovi dometi nisu tako visoko pa je povratak u Srbiju najizvjesniji gdje ce ga docekati Nikolic i Dacic sa osmjehom. Ova zadnja dvojica su se sigurno jednako nasladjivali ovim dogadjajem kao i sam Vuk i onaj drugi dio Srbije koji se jos uvijek nije odrekao cetnistava pa sami tim niti fasizma.
Iz ove price ostade puno otvorenih pitanja koja cekaju odgovor. Da li ce odgovor stici skoro, to ne znam ali eto ja ovim tekstom ova pitanja stavih na son.