Jedni ga zovu nogomet, a drugi opet fudbal. Kažu da je to najvažnija sporedna stvar na svijetu. I ne samo to. Ta sporedna stvar je postala treći svjetski biznis. Sjetim se ovog kad god gledam one utakmice „Lige prvaka“ i ona razna prvenstva….
S L O B O D A
Jedni ga zovu nogomet, a drugi opet fudbal. Kažu da je to najvažnija sporedna stvar na svijetu. I ne samo to. Ta sporedna stvar je postala treći svjetski biznis. Sjetim se ovog kad god gledam one utakmice „Lige prvaka“ i ona razna prvenstva. Naravno, mi po običaju ispadnemo u prvom krugu, a jedino reprezentacija gura svjetski. Talenta i duha imamo. I čini se jedino to. Ostalo nam sve fali. A ni Evropa nas neće, a u svijetu smo po svemu među zadnjima.Jedino smo po lopovluku prvi. Nama koji vučemo porijeklo iz manjih sredina, komšijski derbiji su uvijek bili poseban gušt. U centralnoj Bosni jedan od jačih derbija je onaj između kakanjskog „ Rudara “ i visočke „ Bosne “.
Na jednoj takvoj utakmici prisustvovah razgovoru dvojice vremešnih navijača iz ove dvije čaršije.
– Znaš da me je nešto ova tekma podsjetila na jedan doživljaj iz onog poganog rata. Sjećaš li se ti šta smo učili o Titovom ratnom putu?
– Na šta ciljaš?
– Na onu partizansku olimpijadu u Foči.
– Kako neću znati kad mi je mati Fočanka. Oni su ti igrali lopte na toj slobodnoj teritoriji. Turnir po brigadama.
– A znaš li da je to isto bilo u ovom zadnjem ratu kod vas i kod nas?
– Kako?
– Evo slušaj! Bilo ti je primirje. Čini mi se ’94 ili ’95, sad nisam siguran, ali dođe nama dopis u Visoko od predsjednika Saveza Pušine, da uvrstimo u takmičarsku sezonu neki novi klub. Raspitamo se mi, šta je, kad Bogami, ljudi traže da igraju lopte. I to zamisli, registrovali klub one izbjeglice iz IB-a i dali mu ime. Dobili mi memorandum na kojem piše da se zovu – prvi muhađerski nogometni klub „Sloboda“, a desno u ćošku simbol kluba – fudbalska lopta na koju slijeće bijeli golub raširenh krila. Nas je taj simbol rasplakao. Ljudi prognani sanjaju o slobodi, a u sebi imaju ponosa i prkosa i takmičarskog duha. Primismo mi njihovu delegaciju. Dvojica namli Rogatičana i jedan Višegrađanin. Ama šta god mi upitamo, oni spremni k’o zapete puške.
– Imate li opremu?
– Bolju nego vi!
– Nemojte se ljutiti,to je osnova.
– Ne ljutimo se.Oprema je došla od „Bajerna“ iz Minhena.Poslo nam Enver Marić.
– A imate li stadion?
– Imamo!
– Kako imate? Pa ovdje piše da ste muhađerski klub?
– Pa, je li ovo BiH? Valjda su i vaši stadioni i naši! Ako su vojnici,onda moraju biti i stadioni!
– Ama, nemojte se vrijeđati.Mora neki biti prijavljen kao domaći.
– Pa, pročitaj živ bio!
– Stvarno stoji. Znači, vi ćete domaće utakmice igrati na stadionu “ Mladosti “ iz Doboja kod Kaknja.
– Jeste, jer nas podsjeća na zavičaj.
– A čime ćete prevoziti igrače?
– Kamionom!?
– Kako boni kamionom?
– Lijepo. To jedino imamo, a da se molimo za svaku utakmicu, to nećemo. Bogu se moli, a ljudima jok.
– Još nešto. Imate li tim? Imate li para za kotizaciju?
– Imamo registrovan tim. Imamo trenera. Imamo teren. Imamo opremu. Imamo prevoz, a i platili smo tu kotizaciju.
I buraz, nisam imao kud. Uvrstimo ih u opštinsku ligu, iako je Pušina tražio da se pojave na turniru u Zenici sa prvoligašima, zbog podizanja morala građanstvu. I krenuše se takmičiti. Dugo vremena bili prvi. Sve redom pobjeđivali. Dobiše i dvije garniture dresova. Obezbjediše igračima pakete, a onima koji su bili u vojsci, čak i slobodne dane za utakmicu. I voziše igrače kamionom. Kasnije su mi rekli da su to bili igrači pravi muhađeri, a oni koji su imali mala auta, igrali za naftu, su naši lokalni. Oni njihovi pregovarači i upravitelji su bili strašan tim. Saznao sam od naših sugrađana da su uradili jako puno za odbranu zemlje. Kaže mi jaran iz vojnog odsjeka, da su više oni uradili nego cijeli regionalni logistički centri. Šutili i radili. Sumnjam da im se dobro vratilo.
– Sada se i ja sjećam njih. Bili su dobre čove, ali pomalo ono namli, što bi narod kaz’o, nisu dali nase.
Oni su ti organizovali posjetu Kaknja Mostaru. Lično Košnik garantovao za tu posjetu. To ti je bila posjeta, u to doba, na najvišem nivou. Oni su imali dva uslova. Da njihova „Sloboda“ odigra utakmicu sa „Veležom“ i da bude zabavno veče. Zato je pošao bend „Autostop“ i poznati zabavljač Pado. Utakmica se igrala u sjevernom logoru. Majko moja! Velež u nekim starim rutama, a muhađeri ko manekeni u dresovima „Bajerna“. Napraši ih „Velež“ rukometnim rezultatom. Veležov trener mi kaže:
– Dobri him dresovi. Iste nam je poslo Mara, ali su negdje zalutali.
Uveče na koncertu u pećini onaj pjevač u pola noći poče skandirati:
– Hajmo svi na more!
Boba je falilo da ponovo krene pucnjava.
– I šta bi sa njima?
– Ugasili su klub. Raja se počela razilaziti. Jedni vani, a drugi prema Sarajevu. Bili su dostojanstveni. Nikome nisu ostali dužni, nizašta. Zamisli, onu crno-zelenu kombinaciju dresova su donijeli i poklonili našem „Rudaru“, koji je tada bio početnik u prvoj ligi.
– Nema više onakvih ljudi.Jednom sam sreo onog njihovog glavnog. Pitao sam ga šta bi sa narodom. On mi sa sjetom u očima odgovori, da je onaj ko je otišao vani dobio finansijsku slobodu, oni u šeheru ušli u strančarenje i izgubili duhovnu slobodu, a da su svi izgubili čaršije.
Ispričao mi je i jedan kratki vic. Tipični irski crni humor. Pita on mene:
– Kakva je razlika između BiH političara i BiH reprezentativaca?
– Ne znam!
– Reprezentativci zabijaju strancima,a političari zabijaju Bosancima!?
Uz grohotan smjeh komšija, saznah da smo i pored rata imali „Slobodu“.
Izgleda da smo je u miru izgubili.
Aci Tagor 1414
06.02.2013.godine