Vazda mi je ličila na pošte iz ‘talijanskih kaubojskih filmova, sa uposlenicima k’o da su u nju umarširali pravo iz “Mapet Šoa”. Svaka zgrada je imala i svoj vonj. Naša pošta je vonjala na papir i lijepilo. Odmah sa ulaza, iza šaltera, koji su bili sa lijeve strane, dočekaj vas suhonjavi, visoki lik, sa naočalima velike dioptrije…
P O Š T A
Uvijek sam zavidio stanovnicima gradova koji su opjevani u sevdalinkama, pa i danas. Nekako mi se činilo da su namliji od nas. I komšije su imale pjesme o svojim čaršijama, a mi jok. K’o da je nismo ni voljeli?! Kad bi brigadiri otiđi na radnu akciju, obično bi se natpjevavaj sa brigadirima iz Juge i pjevaj o svom zavičaju iskompleksirane i “niđe veze” pjesme. Tako bi zapjevaj ” Rogatica stala u dva reda, ni Nju Delhi bolje ne izgleda”. Pregonili smo, a i krivo nam što nemamo pjesmu o gradu k’o komšije Višegrađani. Ispalo je da smo mi pod konac, a Indijci araja-taraja. A i nije baš tako. Eto jedna zgrada na glavnoj džadi je pofino stršila. Krenula prema cesti, ili je cesta prema njoj, svejedno je, al nije bila u suri.
Bila je to zgrada stare gradske pošte. Vazda mi je ličila na pošte iz ‘talijanskih kaubojskih filmova, sa uposlenicima k’o da su u nju umarširali pravo iz “Mapet Šoa”. Svaka zgrada je imala i svoj vonj. Naša pošta je vonjala na papir i lijepilo. Odmah sa ulaza, iza šaltera, koji su bili sa lijeve strane, dočekaj vas suhonjavi, visoki lik, sa naočalima velike dioptrije. Bio je to Murat sa Zakule.
Tu blizu njega je sjedio oniži, puniji čova sa brčićima i strožijim izrazom lica. Zvao se Ahmed Paralović iz Krušćice. Tik do njega stajao bi jedva vireći čovječuljak čičkave kose, vesele naravi i sa deformisanom kičmom. To je bio Krivi Miko iz Donjeg polja. Poštu bi razvrstavaj i pripremaj za raznositi poštar Stanoje, veseljak koji je išao na vatrenu vodicu i uvijek dobacuj nasmijanom čovi Omeru Šišiću, monteru.
Poštari i monteri su imali svoje uniforme sivkaste boje sa šapkama na glavi i poznatim znakom PTT.
Činovnici iza šaltera su bili u mantilima ili bi imaj narukvice do lakata, kao prepoznatljivi znak šalterskog radnika. Na vrlo malom i uskom prostoru se predavala i primala pošta, kupovale razglednice i čestitke, predavao novac i podizao, kao i sve vrste paketa, a u maloj metar sa metar kabini se uspostavljala veza sa dunjalukom. Priču iz kabine su mogli rahat svi čuti. Transparentnost je bila na zavidenom nivou, pa se i nije svašta pričalo. Mi djeca smo poštu voljeli za praznične dane. Ponajviše zbog razglednica i čestitki. Takmičili smo se ko će bolju kupiti, a pravili se važni kad smo iste ubacivali u sanduče koje je bilo obješeno na ulazu u poštu.
Ljetnog julskog dana sedamdesettreće godine onog tamo vijeka, pridružih se komšiji u utovaru nekih stvari koje treba odvući nekom čoji u Donje polje. Dođosmo pred kuću. Pozvonih i pričekah. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi čovjek iz pošte, Miko. Pozva nas unutra, ugosti i smješeći se, zamoli da saslušamo njegovu priču. Slegosmo ramenima i poslušasmo.
“ Znate vi da mi u onoj našoj pošti radimo povazdan, oko onih raznih pošiljki, ali eto i oko para. Počesmo raditi sa onim novčanim doznakama. Slali oni irgati izvana svojoj familiji. Poštari su raznoslili na kućni prag. Išlo to uredno, bez ikakve muke. U onu, za nas glavnu poštu, u Goraždu, slali smo mjesečne izvještaje. Jednog mjeseca se utvrdi manjak od 120 DM. Provjerili nekoliko puta, ali džaba. Nema para. Znali smo otprilike, na čiji je šer udarilo. Dogovorismo se. To ćemo zajednički pokriti, jer su se vukla škakljiva vremena i sve se kontrolisalo, a još iznad glave visi Partija. Ubrzo, po poslanom izvještaju, iz Goražda dođe haber, da će nam u kontrolu doći glavni partijski poštanski činovnik. Čim su poslovi sa inostranstvom, tu je politika. A sinak, gdje se politika primakne, blizu je i zatvor i svaki jad. Mi smo fina raja i ja predložih da se sami odbranimo. Svi prifatiše moj plan,da se odbranimo “igrom riječi”.
Kišnog utorka, oko jedanes’ sati, upravnik pozva Murata i reče mu da odmah ide u zgradu Komiteta. To je značilo da je gutavo. Ode Murat i nađe tog našeg isljednika, inače polupismenog tečajca iz okoline Goražda. Tak’e je guralo na položaje.
Ispitivanje ti je moj sinak, bilo otprilike vako:
– Dobar dan, druže Murate!
– Dobar dan, sekretaru!
– Znaš li ti što sam te pozvao? A i druge ću.
– Vjerujte da ne znam.
– A, je li sve kako treba u onoj vašoj pošti?
– Koliko ja znam, jeste.
– I sve znači pravo?
– Čini mi se da jeste.
– Ima li, po tebi, tamo išta krivo?
– Ima!?
– Kaži. To mi i treba.
– Miko. Kriv je Miko.
Posla ti on Murata nazad u poštu, pun zadovoljstva, a pozva Omera. Isti slijed pitanja i isti odgovori. Da bi on sve dobro utvrdio, odlučio je pozvati Ahmeda, jer je upravnik napomenuo da je on najozbiljniji radnik.
Dobio je isti odgovor:
– Kriv je Miko.
Isljednik odluči pozvati još dvojicu iz Goražda i ispitati Krivog Miku, dolčim mene. Saznam to ja i odlučim sve dići na zajebanciju, inače ode ova kriva koža na Pazar. Za dva dana uđe zabrinut i sav isprepadan upravnik i naredi mi da idem u zgradu Komiteta.
Obučem mantil, stavim šešir i pravo pred tu kažnjeničku ekipu.
– Dobar dan drugovi!
– Dobar dan! Ti si taj Miko!?
– Jeste. Ja sam Miko iz Donjeg polja. Živim u gradu Rogatica, a uposlen sam u gradskoj pošti.
– Eh,Miko, Miko! Svi kažu da je kriv Miko. Jel’ tako?
– Jeste bogami. Miko je jadan kriv.
– Znači priznaješ?
– Priznajem! Kriv, da ne može biti krivlji.
– Uzeo si pare?
– Kakve sad pare?
– Pa manjak?
– To nisam.
– Pa sad ti kaza da si kriv.
– Kriv jesam.
– Pa, ko je uzeo pare?
– Niko.
– Kako sad to? Kriv Miko, a uzeo pare niko.
– Stani bolan. Il’ je Miko, il’ je ???
– Niko.
I tako mi nekoliko puta ukrug. Oni iz Komisije zbunjeni i oznojeni razmišljaju, kao dalje? Ja se sam javih i rekoh:
– Bio je u ovoj čaršiji sličan slučaj. I ona Komisija ga riješila. Da ispričam?
– Hajde, da i to čujemo.
– Ovdje u Rogatici ima jedan Boro. On nije sastavio oko lijeske, pa i familiji bio na teretu. Tražiše pomoć od socijalne službe i odvedoše ga na Sokolac, pred ovako sličnu Komisiju. Kaže njemu predsjednik :
– Boro, eno tamo šuplje bure i kanta sa vodom. Naspi ga.
– More. Ti do pola, a ja ću od pola.
– Ma, marš napolje! Poj’o govno k’o te zovno.
Ja ušutih, a ona Komisija sva crvena u licu, glava k’o pretis lonac. Odjednom začuh jauk:
– Marš Miko napolje! Poj’o govno k’o te zovn’o.
Eto, poslije izvjesnog vremena, sazna i čaršija, šta se dogodilo u zgradi glavne pošte. I sad šta god se u ovom gradu događa: „ Kriv je Miko. Nego i vas kad to pitaju znate odgovor.”
Saslušasmo poduže kazivanje, istovarismo stvari i pravac kući.
Eto, u Mikino doba se pečatalo, igralo riječima i malko kraduckalo.
U ovo se muhura, tunjha i uzima lopatama.
– Pa, ko je kriv???
07.12.2012.god. u 16,17 časova Aci Tagor 1414