Dalijina velika ljubav je nesumljivo bio fudbal. Šezedesetih i sedamdesetih godina prošlog vjeka igrao se jako dopadljiv i lepršav fudbal, pa je bila moda ići na utakmice. Igralište kod stare pilane je vrvilo od navijača i znatiželjnika. Prodavali su se sokovi, šerbese, košpe, kikiriki, sladoledi. Komentari, dobacivanja, navijanja, svega je bilo…
D A L I J A
Počeo sam pisati teksove o ljudima koji su živjeli u mom komšiluku, o ljudima koji su ostavili pečat jednom vremenu. Pisati o njima nije nimalo lahko, veoma je zahtijevano i odgovorno…
Hivzaga i njegova hanuma Mejrahanma imali su šestero djece Hamdu, Ševalu, Ćamku, Mustafu, Abdulaha (Agana) i Mehmedaliju (Daliju)… Svi su sem Dalije preselili na Ahiret prije agresije na našu domovinu.
Najmlađi od njihovo petero djece je bio Mehmedalija koga su svi u Podljunu, pa i u samoj Rogatici znali kao Daliju.. Rođen je 1931 godine. Početkom II Svjetskog rata imao je deset godina i umjesto sretnog i bezbrižnog djetinjstva doživio je nejmaštinu, strahote i proganstva. Rat i ratne strahote proveo je nešto u Rogatici nešto u muhadžerluku u Sarajevu… Dolaskom oslobođenja Jugoslavije od okupatora i domaćih izdajnika zajedno sa svojom porodicom vraća se u Rogaticu..
To su bile teške godine, godine neimaštine i obnove porušene domovine.. Rogatica je bila skoro sva spaljena i valjalo je početi iz početka, valjalo je početi od nule.
Prvo su sagradili kuću – Na Podljunu, na raskršću Sokaćića i Podljunske nalazila se kuća Hivzage Pešte i njegove hanume. Kuća na četiri vode sa prizemljem na pola kuće i sa dva ulaza za gornji sprat..
Zanat
Dalija 1947. godine, kao 16-togodišnjak polazi na zanat. Nije bilo mnogo mogućnosti u to doba, između obučara, opanćara i krojača izabrao je obućarski zanat. Na mjestu gdje se sada u Rogatici nalzi rukometno igralište, u centru grada, nekada davno, odmah poslije drugog svjetskog rata nalazila se duga baraka u kojoj su prva znanja iz svijeta kože i obućarstva saznavali mladi Rogatičani, njih 15-tak – 20-tak pod budnim očima vrijednih majstora.
Jedan od njih je bio i Mehmedalija Pešto.
Sjediti na tronošcu ispred malog stolića, a na njemu noževi, brusevi, klješta, makase, šila, igle, turpije, zumbe, kalupi, lijepila, kozlić odnosno metalno pomagalo na koje se stavlja cipela dok se u nju zakivaju ekseri, pa obučarski čekić i šta sve ne nije bilo lahko jednom šesnestogodišnjaku. I tako, negdje 1949. godine završi znat i poče raditi. Kao obućar radio je u narednim godinama sve do odlaska u Vitkoviće…
Fudbal
Dalijina velika ljubav je nesumljivo bio fudbal. Šezedesetih i sedamdesetih godina prošlog vjeka igrao se jako dopadljiv i lepršav fudbal, pa je bila moda ići na utakmice. Igralište kod stare pilane je vrvilo od navijača i znatiželjnika. Prodavali su se sokovi, šerbese, košpe, kikiriki, sladoledi. Komentari, dobacivanja, navijanja, svega je bilo…
Na stadionu je sve vrvilo kao u košnici, pa si rahat mogao očekivati da će sve to jednog trenutka eksplodirati. A eksplozija oduševljenja se čuje onog momenta kada igrači istrče na teren.
Kako je fudbal prosta igra kad je igraju majstori. Upravo jedan od tih majstora bio je i Dalija.
Bio jejedan od najboljih centarhalfova u historiji “Mladosti”. Njegova karijera trajala petnestak godina. Dalija je, znao često igrati i centarfora kada su njegovim golovima odlučivane utakmice, ali ipak najbolju poziciju i dominaciju imao je u odbrani, gdje je bio vođa i mozak ekipe. Pričaju ljudi da je zabio i nekoliko golova direktno iz kornera, što je odlika velikih znalaca. Ostavio je neizbrisiv trag u rogatičkoj fudbalskoj historiji..
Osim Mladosti igrao je i za “Azot” iz Vitkovića. Boravak u Vitkovićima je iskoristio za izučavanje drugog zanata. Izučio je električarski zanat kojim se bavio do kraja svog radnog vijeka. Neke godine je, kažu, Dalija okrenuo list, ostavio kopačke, žurke, izlete i okrenuo se poslu, porodici i vjeri. Između karijere i roditelja, izabrao je roditelje.
„Sjemeć”
Osim što je radio u „Sjemeću”, kraće vrijeme 70-tih godina radio je i u firmi „Elektron” iz Sarajeva ali većinu svog radnog vijeka je proveo je u Sjemeću.
“Mašinhauz”, tako su zvali zgradu u kojoj je bilo srce pilane „Sjemeć“, a u njoj se proizvodil para i struja a radila grupa majstora koja je sve to održavala u funkciji.
Hazim, Osman, Šefik, Mehmedalija-Dalija, Edhem (sve rahmetli) i Ramiz (koji je obnovio svoju kuću na Mejtašu i živi u Rogatici). Pošto su pilana i “Mašinhauz” bili uz samo igralište često se, Daliji pogled, zaustavljao na travnjaku gdje je ostavljao srce i gdje je ginuo na terenu. Kako je ostavljao srce na fudbalskom terenu tako je kasnije ostavljao srce i na poslu, porodici, familiji, komšiluku, sa ahbabima..
Kada bi nekada radio nedeljom i bio dežurni u firmi, nije mogao da izdrži a da preko ograde ne pogleda po neku akciju i da neki svoj komentar. Fudbal je nešto što se voli i kad se igra i kad se gleda, ima tu nešto više od igre…
Bio je veliki radnik. Radio je od jutra do sutra što bi naš narod rekao da bi zaradio za sebe i svoju porodicu.. Osim što je radio u Sjemeću, radio je i privatno, onako kada bi ga neko pozvao. Bio je na glasu kao dobar i brz majstor. Malo je kuća u Podljunu, Mahali, Korovini, Mejtašu, Topliku a Bogami i Rogatici u kojoj Dalija bar jedanput nije popravio el. peć, štednjak, bojler ili veš mašinu ili da nije razvodio struju itd.. Uz smijeh i šalu brzo se i popravi kvar a naplati se onako komšijski bez hile, kolko daš. Nije bio škrt, naprotiv bio je human i širokogrudan čovjek. Bio je veliki borac i nikada se nije žalio.. Njegova žena je bila domaćica i brinula se o odgajanju djece. Negdje pred samu agresiju zaposlila se i radila jedan kraći period u dječjem vrtiću „Razija Bijedić” na Trgu.
Porodica
Dalija se oženio 1967 godine sa Azeminom Teskeredžić iz Višegrada, a u braku su imali tri sina Seada Seju (1970), Harisa (1973) i Emira (1978).
Bio je vrlo privržen porodici pogotovo majci koja je nakon Hivzijine smrti ostala da živi s njim u porodičnoj kući na Podljunu, u ulici Ahmeta Hafizovića na broju 41. Bio je istinski vjernik u vremenima kad se kažu nije smjelo ići u džamiju, bio je uvijek u prvim redovima. Ali poštovao je i druge i drugačije i valjida su ga radi toga svi voljeli i cijenili..
Sjećam se Dalijine avlije, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.. Avlija nije bila velika nekih dvadesetak kvadrata a iz nje se moglo izaći na drugu stranu i ući u avliju Hamde, brata mu. Tu u Hamdinoj avliji je bila jedna avlijska česma gdje smo mi kao djeca u vrelim ljetnim danima često dolazili i pili vodu..
Avlija je od ulice bila zagrađena drvenom ogradom a u njoj su se igrala tada mala djeca Sejo i Haris. Pošto se rodio još jedan sin Dalija je morao razmišljati o proširenju stambene jedinice. Nije bilo puno riješenja.
Prvo je nestala avlija i umjesto nje se „pojavila“ garaža, a na garaži još jedna prostorija za sinove.. Kupili su i škodu crvene boje koju je Dalija pazio i održavao i sa kojim se odlazilo u Višegrad, na izlete, na more…
Ono što je još jedna karakteristika Dalije je ceker kojeg je uvijek nosio i što je na neki način bio njegov zaštitni znak. Rijetko si ga mogao viditi da ne nosi nešto u cekeru, a korak mu ubrzan. Donosio je kući ko krtica što bi naš naros rekao. Sve za porodicu.
Ko pogodi njegove su
Mi, djeca često smo se igrali fudbala na Podljunu, nekako odmah do Dalijine kuće. On kada bi dolazio sa posla ili sa nekog od namaza stao bi da pogleda kako to mi baratamo sa loptom, da nam kaže neki savjet, i da nam prenese dio svog fudbalskog umjeća.
Često bi, možda sedmično jednom ili jednom u desetak dana znao stati i reči: „E hajde djeco da pogodite koliko imam para u ruci“. Tada su bili aktuelni jedan, dva i pet dinara, te pedeset, dvadeset, deset i pet para… Uvjek bi stavio nešto „na čoše“ tako da smo rijetko pogađali, a imali smo pravo da pogodimo iz tri puta (cijela grupa)…
Jedne prilike sjećam se ko danas stade i kaže:
-Hajmo djeco ko pogodi njegovo je..
Bilo nas je možda šestorica: Mugdo, Nedžad, Ćamac, Eno, Huso, ja…
Obično smo išli sa nekim malim ciframa pa kažemo dinar i šesdesetpet para ili dva dinara i petnest para i sl.
Ja tada rekoh:
-Dajte da ja kažem.
Rekoše mi: – Hajde reci i imamo još dva puta da pogađamo.
-Hajde Fejzukalo kolko ima.
Ja ko iz topa rekoh:
-Pet dinara i deset para.
Dalija otvori šaku i kaže:
– Pogodio si tvoje su.
– Pravo ste me uzeli danas al sa halalom je- i osta smijući se..
Ma, nije on to ni izgovorio mi smo već bili kod Mikija..
I koliko se sjećam u to doba se moglo mnogo toga kupiti..
Nas šestorica svima po košpe, kikiriki, žvaka, bananica…
Ovaj svoj ritual je i dalje nastavio a mi smo se trudili da pogodimo i da brzinom svijetlosti opet otrčimo kod Mikija.
Muhadžerluk
Dalijina i Azeminina djeca su išla u školu i sve je išlo svojim tokom. Sve do maja 1992 godine..
Prve granate pogađaju njegovu kuću, a on se odmah popeo i skida pohlupane crijepove i postavlja nove. To je bio onaj naš merhamet i dobrota, ma neće ovo, proći će..
Govore mu: – Dalija siđi pusti crijepove -, a on samo odmahuje rukom.
Bio je u Rogatici do 19.6.1992 kada nas je većina napustila Rogaticu.. Dalija je sa ženom i sa sinovima Harisom koji je tada ima 19 godina i Emirom koji je tada imao 14 godina krenuo ponovo u muhadžerluk. Ostavio je sve što je godinama radio i sticao, baš onako kako je ostavio i njegov otac u II svjetskom ratu, i tražio spas za sebe i svoju porodicu. Sejo najstariji sin bio je tada u opkoljenom Sarajevu..
Prošao je Dalija kroz sela Vragolove, Karačiće, Dobrače, Sočice dok nije i to morao napustiti i preko Bara doći u Goražde. Goražde napušta 1993 godine po snijegu, ne zapamćenoj hladnoći i vjetru i dolazi na Grebak odakle produžuje za Hrasnicu. Želja da vidi najstarijeg sina Seju vukla ga je dalje, pa 1994 godine ulazi u Sarajevo. Sreći nigdje kraja. Gine se, granate padaju na sve strane, nejmaština, a on sretan što je cijela porodica ponovo na okupu, što su svi zajedno. Dalija i Azemina su živjeli zajedno sa najmlađim sinom Emirom u Sarajevu u zgradi gdje se nalazi poznata Sarajevska slastičarna „Palma” na Trgu heroja.
Dalija je na Ahiret preselio 06.01 2013 godine a samo tri dana nakon njega 09.01 2013 preselila je i Dalijina supruga Azemina.. Tolike godine zajedno, tolike godine borbe za sticanjem materijalnih dobara, tolike godine zajedničke borbe za odgojem i podizanjem trojice sinova. Tolike godine zajedništva, pa opet zajedno kod progonstva sa rodnog praga, strepnje za živote sinova. Sve su stojički podnosili i stojički izdržali i opet sve zajedno jedno uz drugo, jedno pored drugog.
I na kraju zajedno u tri dana, otišli na onaj drugi Bolji svijet, opet jedno pored drugog, opet jedno uz drugo. Subhanella.
Zaista ćete rijetko čuti ružnu riječ o tom čovjeku. Ko god ga je poznavo reči će najbolje o njemu pa i oni koji ga nisu lično poznavali iz priča od drugih pričaju samo pozitivno o ovog velikom čovjeku.. Da iver ne pada daleko od klade potvrda su i Dalijini i Azeminini sinovi.
Dalijini sinovi
Sejo – je poprimio taj sportski takmičarski duh od Dalije. Sejo je bio vrsni košarkaš, sportista od glave do pete. Igrao je u KK Mladosti a krasili su ga smirenost, preciznost, kolektivna igra. Nije ni čudo da su se mnogo bolji timovi od KK Mladosti zainteresovali za njega. Odlaskom na studij u Sarajevo počeo je trenirati za tadašnjeg velikane bh. košarke KK Sarajevo i KK Željeznicar. Taman kada se očekivalo da zaigra za neke još bolje ekipe, da pokaže svoj talenat da bude na košarkaškom terenu dominantan kao što je Dalija bio dominantan na fudbalskom terenu, dođe prvo povreda zgloba a nedugo zatim i ta kobna 1992 godina i sve se sruši kao kula od karata..
Sead Pešto je bio pripadnik Armije BiH i ranjen je teško dva puta tokom rata, te je 60 % RVI. Nekako potpisivanjem Dejtonskog sporazuma negdje na Ferhadiji nabasah na njega. Obradovasmo se ko da smo rod najrođeniji. Sjedosmo kahvenisasmo, ispričasmo se: A htijeli smo da čujemo sve o Rogatici i Rogatičanima jedan od drugog.
Sead je po zanimanju profesor sporta i radio je od 1996 do 2004 u Trećoj gimnaziji u Sarajevu kao profesor sporta i kao trener u KK Bosna iz Sarajeva. Od 2004 godine se opredijelio samo za sportsku karijeru i do danas je zaposlen u KK Bosna kao Direktor Omladinskog pogona KK Bosna. U braku je sa Nađom Biberović iz Sarajeva i u braku imaju dva sina Isa i Emina.
Haris – je od Dalije poprimio nekoliko osobina. Prvo u ranoj mladosti trenirao je fudbal u FK Mladosti od pionira do juniora igrao je polutku. Imao je talent, da li onakav kao babo mu ostaće veliko pitanje jer su godine agresije sve to pokvarile..
Drugo, što je poprimio od Dalije je taj vjerski dio. Vjera je ta koja ge je tjerala i motivisala, koja mu je davala snagu, motivaciju, smisao života. Nakon završetka rata upisuje FIN (Fakultet islamskih nauka) kojeg zbog odlaska u Ameriku ne završava. U toku rata borac opet nasljedsvo od Dalije. Bio je pripadnik Gardijske brigade Armije BiH, ranjen 1995 godine u pokušaju deblokade Sarajeva. Haris je 2000 godine otišao prvo u Sent Luis a danas sa svojom porodicom živi u Čikagu. Oženjen je Amerikankom Kimberly Marie Eisley koja je nakon poznanstava i braka sa Harisom izgovorila šehadet i postala muslimanka Maryem. Imaju dvoje djece Faris i Zeyneb..
U Višegradu je u proteklom ratu ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila, od čega 600 žena. Jedna od njih je i Azeminina sestra Zejneba koja je 1992 godine imala 46 godina. Azemina je puno patila zbog toga što se nikada nisu pronašli kosti njene sestre. Što nikada nije uspjela sahraniti sestru da bi joj na mezar mogla doći, fatihu proučiti. Ovo je noćima i danima proganjalo. Kada je Haris dobio kćerku, imao je sve ovo u vidu i nimalo se nije dvoumio da joj da ime po tetki, Azemininoj sestri. Davanjem kćerci ime po tragično nastradaloj tetki, Haris je postigao mnogo, veoma mnogo. Otrgno je od zaborava tetkino ime i održao živo sjećanja na nevino ubijenu tetku Zejnebu, a iznad svega dovoljno mu je, da je ovim potezom bar malo ublažio majčinu bol.
Emir – rođen je 1978 godine i najmlađi je sin Dalije i Azemine. Radi u Hitnoj pomoći u Sarajevu… Nije oženjen. On je poprimio merhamet te humanu i vjersku nit od Dalije. Voli da radi, da pomaže drugima, da je drugima na usluzi a to svoje umjeće pokazuje radom u Hitnoj pomoći Sarajevo.
Prije nekih desetak dana poslije džume namaza u vogošćanskoj džamiji priča mi babo – čujem neko me zove.
-Alija, Alija.
Okrenem se vidim momak ko lutka čini mi se dva metra visok.
Selam alejkum, kako si – reče mi.
Dobro, nešto me noge više ne slušaju ko prije..
Nego ko si ti, čiji si..
Ja sam Emir Pešto – Dalijin sin…
E jesi li Bogati…
Jesam..
Nego ako imaš vremena komšija da kahvenišemo da se malo ispričamo..
Ma, kako penzioner da nema vremena, imam jašta radi..
I tako oni odu kahvenišu, ispričaju se i na rastanku će babo:
– Odoh ja polako, baš mi je drago da smo se vidjeli..
A Emir će – Nćeš ti Alija pješke nigdje, sad ću te ja odvući gdje stanuješ. Trebaš li šta kupiti da ti to povućem kući?
I tako prvo se babo nešto podmiri u obližnjoj prodavnici, a onda ga Emir dovuće do stana..
Imaš li ti broj mobila reče mu Emir..
Imam rače mu babo..
E tako, hoću da dođem kod tebe da malo posjedimo da se ispričamo, ti si bio dobar ahbab sa mojim babom, a i babin i moj komšija iz Rogatice..
Selam alejkum Alija!
Selam alejkum!
Poselamiše se i odoše svako svojim putem.
Iver ne pada daleko od klade podvrđuju i ove kratke priče o Dalijinim sinovima..
Nekako ovih dana se navršava godina, od kako nisu među nama Dalija i Azemina..
Neka je veječni rahmet Daliji, Azemini i svim rahmetlijama spomenutim u tekstu..
El Fatiha…
Mustafa Fejzić
09.01.2014